Četrdeset i pet godina nakon što je sveti papa Pavao VI. napisao Evangelii nuntiandi, Nijemci i dalje misle da se mora puno toga dogoditi prije nego što dođemo do temeljne dužnosti i misije Crkve.
COVID-19 je poremetio sve stvari, osim Sinodalnog puta Katoličke crkve u Njemačkoj. Sinodalni put je pokrenut u prosincu 2019. godine u potrazi za „koracima jačanja kršćanskog svjedočanstva“. Smatra se toliko bitnim za opstanak Crkve da su na početku pandemije organizatori brzo usvojili decentralizirani, regionalni i mrežni model, tako da se Sinodalni put može nastaviti čak i za vrijeme lockdowna.
Proces uključuje fokusiranje na četiri teme: autoritet i podjela vlasti u Crkvi; svećeničko postojanje danas; žene u crkvenoj službi; i „slobodne“ veze – živjeti ljubav u seksualnosti i partnerstvu. Značajno je da se tri od ove četiri teme odnose na klerička pitanja, pa su stoga ovo manje-više klerikalne teme. Unatoč hitnom zahtjevu pape Franje, tema evangelizacije nije došla u fokus. Evangelizacija se spominje u dokumentima koje je izradio Sinodalni put, ali dobro pogledajte kako se spominje. Među sudionicima Sinode, kako biskupima, tako i drugima, prevladava uvjerenje da Crkva mora promijeniti način na koji živi i radi, ako ne i ono što vjeruje i ispovijeda, prije nego što može doći do evangelizacije. Četrdeset i pet godina nakon što je sveti papa Pavao VI. napisao Evangelii nuntiandi, Nijemci i dalje misle da se mora puno toga dogoditi prije nego što dođemo do temeljne dužnosti i misije Crkve.
Kriza seksualnog zlostavljanja često se navodi kako bi se objasnila nužnost Sinodalnog puta. Nedavne optužbe izrečene su u Kölnskoj nadbiskupiji. Ni lijevi tisak ne vjeruje da je kardinal Woelki, nadbiskup u Kölnu, učinio nešto loše. Ali Woelki je glavni kritičar Sinodalnog puta i to ga čini simbolom protivljenja. Čini se da je Woelki zapravo spremniji da dotakne dno zbog optužbi, nego da obraduje ljutitu javnost s više simbolične politike koju Nijemci toliko vole.
Sinodalni put smatra da je temeljno polazište nedavno istraživanje o tome kako se Crkva u prošlosti bavila slučajevima zlostavljanja. Ova je studija pristrana i daje implicitne prijedloge o tome što treba promijeniti kako bi se spriječili slični sistemski kvarovi u budućnosti. Ovdje se javljaju dva problema. Studija pripisuje prošle neuspjehe u sprječavanju seksualnog zlostavljanja karakteristikama katoličanstva (hijerarhijskoj strukturi, celibatu, moralnom učenju). Ali kako objasniti prošle neuspjehe na ovaj način kada znamo da su se vrlo različite organizacije (vjerske i nereligiozne) ponašale na vrlo sličan način? Ako je sadašnje hijerarhijsko vodstvo korijen problema, kao što to pretpostavlja Sinodalni put, kako Crkva danas može biti voditeljica u zaštiti ranjivih ljudi?
Sinodalni put želi raditi na tome i nastaviti put kao „vidljiva crkva“, prihvaćajući tako „radikalni“ katolički slogan ecclesia visibilis. Za Sinodalni put to označuje dvije stvari: postupiti transparentno i očuvati Crkvu u Njemačkoj kao vidljivu instituciju, definiranu kao javno „relevantnu“ instituciju koja je dio mainstream društva. Čovjek se pita nije li to u stvari recept za ecclesia invisibilis, crkvu koja se stapa i nestaje u kulturi?
Sinodalni put želi Crkvu prilagoditi dvadeset i prvom stoljeću, čisteći je od prošlih grijeha, neuspjeha i pripremajući je za misiju. To su dobri ciljevi, ali predložena sredstva za postizanje takvih ciljeva ostaju neuvjerljiva, barem u ovoj fazi. U ovom se trenutku izvješća i dokumenti koje je izradio Sinodalni put približavaju izdaji evanđeoskog i apostolskog poslanja Crkve. Ugrožavanje vjere i nauka Crkve nije evangelizacija već prihvaćanje duha vremena. Poduzimanje koraka koje su luterani i drugi protestanti poduzeli davno, koraci koji nisu dali dobre rezultate i neće obnoviti Crkvu. Sinodalni put neće poboljšati šanse Crkve za opstanak niti pomoći u izbjegavanju zlostavljanja u budućnosti. Pitajte bilo kojeg poštenog njemačkog protestanta da Vam odgovori.
Crkva u Njemačkoj je zaljubljena u vlastite strukture i ulogu u njemačkom društvu, koje je nekada bilo kršćansko, a danas je post-kršćansko. To dovodi do neugodnih proturječnosti. Zatvaranje bilo koje teološke ustanove (financirane od države) smatra se katastrofom, dok je odustajanje od katoličke tradicije, čak do te mjere da se ugrozi sakramentalna strukturu Crkve, navodno stavljeno na raspravi. Oci Drugog vatikanskog koncila se okreću u grobovima.
Sinodalni put žali za Crkvom koja je samoinicijativna, ali koja sama pojačava tu inicijativnost. Tvrde da predstavljaju Crkva koja uči, ali tek nakon što joj preurede izvor nadahnuća i istine kako bi se uklopili u željeni ishod. Žele biti katolicima, ali značenje te riječi svodi na principe različitog i pluralističkog društva. Crkveni se poredak promatra kao nešto što se danas treba prilagoditi načelima liberalne demokracije da bi bilo „uvjerljivo“. To je pokušaj spajanje prijestolja i oltara.
Sinodalni put vjeruje da ekleziologija zajedništva na neki način označava „manje moći“ za zaređene i „više moći“ za ne ređene, ali obnova Crkve nije prvenstveno u preraspodjeli moći. U svakom slučaju, nijedan autoritet u Crkvi nema moć mijenjati vjeru i strukturu Crkve u skladu s potrebama i preferencijama Sinodalnog puta. Krist je dao hijerarhijsku strukturu kako bi osigurao da njegovo vladanje ostane beskompromisna i da ne podliježe klerikalnoj manipulaciji niti sinodalno-demokratskoj prilagodbi. Mi, Nijemci, volimo na vlastiti način činiti stvari (često sadržane u Konkordatima s Reichom i zakonima saveznih država) proročanskima. Vjerujemo da bi ostatak Crkve trebao učiti od Njemačke.
Prema Sinodalnom putu, novo rješenje za većinu problema je „razdvajanje vlasti (moći)“, što se uzima kao srž značenja „sinodalnosti“. Kažu nam da će ovaj pristup „inkulturirati“ katoličku vjeru liberalnoj demokraciji. Njemačke crkvene elite su uvjerene da ono što nam treba je manje tradicionalna vjera i više podvrgavanje liberalnim načelima. To podsjeća na obranu kršćanskih monarhija 1918. godine, iako je u našem slučaju to Europski parlament. Zapanjujuće je da svatko može stvoriti takvu maštu u nadu za demokratskim upravljanjem Crkve. Ipak, Nijemci vjeruju da je liberalno-demokratska „sinodalnost“ lijek za sva zla.
Sinodalni put ima nejasna upućivanja na važne koncepte u Bibliji i svetu tradiciju, osobito zato što sakramentalnu prirodu i misiju Crkve podređuju svjetovnim interesima i načelima. Crkva u Njemačkoj je ponosna na svoj ogroman utjecaj i uspjeh u prošlosti, uključujući njezinu presudnu ulogu u pružanju otpora tijekom nacističkog režima. Crkva u Njemačkoj sada vjeruje da bez redefiniranja uloge svećenika i biskupa, bez zaređivanja žena i de facto ukidanja celibata, bez radikalnog redefiniranja same prirode i strukture Crkve i bez drastične revizije biblijskog seksualnog morala, Crkva ne može imati budućnost. U zapanjujućem stupnju, Njemačka crkva želi usvojiti strukture liberalno-demokratskih društava. Kada se to postigne, nadaju se da će Crkva širom svijeta naučiti iz onoga što su Nijemci proročki započeli i sada dovode do savršenstva.
Velika je količina klerikalizma u današnjem antiklerikalizmu. I dalje sam zapanjen koliko smo malo spremni naučiti iz ekumenskog dijaloga kada se saznanja ne poklapaju s našom koncepcijom „povijesti“. To je suprotno evangelizaciji, koja se često mora suprotstaviti duhu vremena, a time se protivi onome što je papa Franjo napisao Crkvi u Njemačkoj. Također se protivi iskustvu mnoge naše protestantske braće koji su i prije nas bili svjedoci slabljenja doktrine. I protivno je onome što je Gospodin naložio Crkvi da bude u Njemačkoj i bilo gdje drugdje.
Uistinu, Crkva u Njemačkoj nije učinila puno na evangelizaciji, umjesto toga zadržala se na, samo njima objašnjivim, prijedlozima Sinodalnog puta. Interes za strukturno preživljavanje i društvenu važnost Njemačke crkve onemogućio je da čujemo Božju riječ izazova i oslobođenja. U ovoj se fazi pitam može li se cijela stvar još uvijek spasiti. Jasno je da Crkva širom svijeta posvećuje sve manje pozornosti njemačkoj teologiji. Kada ponestane novaca, nestat će i drugog načina utjecaja na crkve širom svijeta.
Stvarni preporod i obnova ovisit će o onima koji se zalažu za istinu katoličke vjere bez kompromisa. Ono što trebamo učiniti je istaknuti da organizacijske i strukturne promjene neće usporiti nestanak Crkve. Crkva postoji radi stvaranja učenika, radi evangelizacije; sve njezine strukture trebaju služiti ovoj misiji. To je sloboda na koju smo pozvani (usp. Gal 5,13). Ne možete ni znati što treba Crkvi, ako hrabro ne počnemo evangelizirati. Nažalost, Nijemci prvo žele „reformirati“, a evangelizirati kasnije.
