Sve veći broj podataka snažno potvrđuje da žene diljem razvijenog svijeta imaju mnogo manje djece nego što bi željele imati.
Američki pjesnik Carl Sandburg jednom je napisao: „Beba je Božje mišljenje da svijet treba ići dalje“.
Međutim, ovo mišljenje ne dijeli vladajuća elita u zapadnim zemljama koje promiču “depopulaciju“, vjerujući da je svijet prenapučen. Njihov odgovor na ovu “krizu“ je zagovaranje nesmetanog pristupa kontroli rađanja i pobačaju. Ali neki ljudi, poput poslovnog vođe i milijardera Elona Muska, dižu uzbunu zbog pada stanovništva, govoreći da to predstavlja veću prijetnju civilizaciji od klimatskih promjena. Nepotrebno je reći da je ovo stajalište kontroverzno. Međutim, ne treba se složiti s Muskovom prognozom da bi se primijetilo da se nešto seizmičko događa u našem svijetu.
Diljem razvijenog svijeta stope nataliteta strmoglavo padaju, i to događa već desetljećima. Stope su pale ispod razine zamjene stanovništva i još uvijek se ne izjednačuju. U nekim slučajevima određene nacije već počinju nestajati.
Japan je možda najekstremniji primjer. U 2022. broj stanovnika Japana pao je za više od pola milijuna ljudi, označavajući dvanaestu uzastopnu godinu smanjenja stanovništva. Svi znakovi ukazuju na nepovratan proces—onaj koji će se samo ubrzavati sa svakom godinom koja prolazi.
U nedavnom govoru na tu temu, premijer Kishida Fumio nedvojbeno je nadmašio Muska svojom apokaliptičnošću. Japan je, rekao je premijer, na „rubu nemogućnosti održati funkcionalno društvo“. Mora se učiniti nešto dramatično, rekao je, da se poveća natalitet.
Prošle godine Kina je objavila da se njezina populacija smanjila prvi put nakon mnogo desetljeća. Stopa nataliteta u Italiji toliko je niska da postoje realni strahovi da je na putu da nestane kao nacija.
Neki, naravno uzvraćaju da, daleko od apokalipse, ovakve demografske trendove treba pozdraviti. Tako je Petula Dvorak, u The Washington Postu prije nekoliko godina, tvrdila kako se uzrok nedostatka rađanja može svrstati u tzv. „životne izbore”. Odnosno, po prvi put u povijesti žene mogu kontrolirati svoju plodnost, odabirući roditi onoliko djece koliko žele (ili ne žele).
Jedini problem s ovim argumentom je taj što nije istinit. Žene ne rađaju onoliko djece koliko žele.
Sve veći broj podataka snažno potvrđuje da žene diljem razvijenog svijeta imaju mnogo manje djece nego što bi željele imati. Demografi to nazivaju “jazom plodnosti“. U Sjedinjenim Američkim Državama, na primjer, dok žene kažu da bi idealno željele imati 2,5 djece (iznad stope zamjene stanovništva), u prosjeku imaju 1,64 (ispod stope zamjene stanovništva!).
Važno je napomenuti da je istraživanje također otkrilo da žene koje imaju manje djece nego što žele, u manjem postotku će reći da su vrlo sretne. Učinak je skroman, ali dovoljno postojan da ga se ozbiljno shvati.
Međutim, tu postoji tragična ironija. U svojoj ulozi voditelja međunarodne organizacije za život, proputovao sam mnogo zemalja u razvoju. U mnogim zemljama u razvoju ceste su prepune jumbo plakata koji reklamiraju najnovije i najučinkovitije metode kontracepcije. Televizijske i radijske reklame jačaju poruku kako manji broj djece stvara veću sreću.
Obično ove oglase sponzoriraju razvojne organizacije koje financira Zapad, npr. Populacijski fond Ujedinjenih naroda, Planirano roditeljstvo, Zaklada Billa i Melinde Gates itd.
Drugim riječima, u istom trenutku kada na Zapadu vlada uzbuna zbog demografskog kolapsa, a žene na Zapadu priznaju da su nesretne zbog neuspjeha u ispunjavanju svojih reproduktivnih ideala, zapadne nacije troše milijarde dolara namećući svoje “ideale” u zemljama u razvoju.
Možda neke žene u zemljama u razvoju odobravaju ovu “pomoć“. Ali, prema mom iskustvu, mnoge su žene ljute što moćne strane agencije i “filantropi“ gledaju na demografski rast u zemljama u razvoju prvenstveno kao na problem koji treba “riješiti“.
U svojoj enciklici Evangelium vitae iz 1995., sveti papa Ivan Pavao II. usporedio je ove napore s onima faraona, koji je želio kontrolirati Izraelce ubijanjem njihovih prvorođenih sinova. Bogate zapadnjake, rekao je papa, „progoni trenutni demografski rast“. Boje se plodnosti siromašnih zemalja koja predstavlja “prijetnju“ njihovim zemalja.
Dakle, Sjedinjene Američke Države i druge bogate zemlje pribjegavaju onome što je papa Franjo nazvao „ideološkom kolonizacijom”. Odnosno, nameću svoje “vrijednosti” svijetu u razvoju. Ponekad čine to tako da podmićuju političare. Paketi financijske pomoći ovise o tome hoće li zemlje u razvoju poticati politiku kontrole stanovništva i „vrijednosti“ seksualne revolucije, htjeli oni to ili ne.
Takve bi se postupke trebalo osuditi kao užasne. Umjesto dosadašnjeg načina djelovanja, možda bi elite za Majčin dan (14. svibnja) mogle prestati tretirati zdrava ženska tijela kao prijetnju i zastati i poslušati ono što mnoge žene kažu da stvarno žele, a to je da budu majke.
Ne samo da u tome nema ništa loše, nego se trebaju stvoriti uvjeti u kojima se žene osjećaju dovoljno samouvjereno da imaju onoliko djece koliko kažu da bi željele. Stvorimo (izmolimo) uvjete ne samo za sretnije žene, već i za zdravije društvo sa svijetlom budućnosti.
