Katolička Crkva uvijek je naglašavala važnost zajedništva s Rimom. Od najranijih dana kršćanstva, Rim se smatrao središtem svjetskog jedinstva Crkve. Biti izvan zajedništva s nasljednikom svetog Petra značilo je odvojiti se od Tijela Kristova. Ali u isto vrijeme, biti vjeran katolik znači uporno se pridržavati učenja Crkve onako kako su nam predana putem Svetog pisma i Tradicije. Dakle, što se događa kada se od nas zahtijeva da budemo u zajedništvo s nekim tko radi na promjena tih učenja?
Kako bismo riješili ovaj zabrinjavajući paradoks, moramo razumjeti što znači biti “u zajedništvu s”. Prvo, to ne znači “slagati se” s nekim po svim točkama gledišta. Uostalom, svaki je katolik trenutno u zajedništvu sa svakim drugim katolikom diljem svijeta, ali jamčim da ti milijuni katolika imaju vrlo različite poglede na politiku, ekonomiju, kulturu i čitav niz drugih tema. Što je još važnije, mnogi od tih katolika vjerojatno imaju heretička gledišta. Pretpostavljam da postoji velik broj katolika, na primjer, koji bi, ako bi ih se pitalo da objasne Sveto Trojstvo, zapravo dali heretički odgovori iz neznanja ili nerazumijevanja. Ali još uvijek smo u zajedništvu.
Dakle, što znači “u zajedništvu s”? Predstavlja vidljivu potvrdu vidljive Crkve. U nevidljivoj crkvi protestantizma ne postoji pravi koncept “u zajedništvu s”. Protestant jednostavno ide u crkvu koja mu se najviše sviđa, a ako mu se prestane sviđati, odlazi u drugu. On je jednostavno vidljivi član lokalne zajednice vjernika istomišljenika, dok ostaje u eteričnoj “nevidljivoj crkvi”.
Ali kod katolika je sasvim drugačije. Vjerujemo da smo članovi vidljive i sveopće Crkve, koja uključuje ne samo sve katolike danas, nego sve katolike kroz povijest i u budućnosti – svece i grešnike. To članstvo je mistična stvarnost koja nam ne dolazi zato što mislimo isto, nego po našem zajedničkom pristupanju Svetoj pričesti.
Ovo je zajedništvo i vodoravno — između svih članova Katoličke crkve — i okomito — između najnovijih krštenih katolika sve do pape, pa čak i Isusa Krista. Drugim riječima, naše zajedništvo nije priznanje da se svi sviđamo ili slažemo jedni s drugima, već zajedničko podlaganje naše volje Kristovoj.
Nadalje, ovo zajedništvo je strukturirano; hijerarhijsko je. U planovima božanske providnosti, naš je Gospodin uspostavio središte za ovo zajedništvo ovdje na zemlji – rimskog biskupa koji je nasljednik svetog Petra. Drugim riječima, da bismo bili u zajedništvu jedni s drugima, moramo biti u zajedništvu s papom. Ovo nije izbor. Ne možemo reći: “Pa, ja sam u zajedništvu sa svojom lokalnom župom, ali ne i s Papom.” Učiniti to znači odbaciti strukturu zajednice koju je uspostavio Onaj koji donosi zajedništvo, Isus Krist.
Što kada taj centar zajedništva i sam postane izvor skandala? Što se događa kada se čini da se suprotstavlja učenjima koja dolaze od Krista?
Neki će tvrditi da u ovoj situaciji Franjo zapravo nije papa – ili nije valjano izabran ili ga njegovo krivovjerje automatski uklanja s dužnosti. Ali ovo je ljudski pokušaj rekonfiguracije božanske stvarnosti kako bi se “riješili” današnji problemi. Ne razumijemo kako možemo imati tako lošeg papu i još uvijek biti u zajednici s njim, pa pokušavamo riješiti problem ljudskim rješenjima.
To, međutim, dovodi do još većih problema. To je donekle poput mnogih drevnih pokušaja da se misterij Svetog Trojstva objasni ljudskim “rješenjima” poput modalizma ili arijanizma. Takva objašnjenja mogu izgledati jednostavnija i lakše je ljudima prihvatiti, ali u konačnici dovode do temeljnih nesporazuma o prirodi Boga. Isto tako, ljudska rješenja problematičnog papinstva mogu izgledati jednostavnija i lakša za prihvaćanje, ali ona dovode do temeljnog nerazumijevanja Crkve i našeg zajedništva u njoj.
Kao što je već spomenuto, naše je zajedništvo strukturirano; hijerarhijsko je. To znači da članovi imaju različite uloge i nije uloga pojedinog laika – ili pojedinog svećenika ili biskupa – izjaviti da papa više nije papa ili da nikada nije bio papa. Uistinu, sama činjenica da praktički jednodušna hijerarhija danas priznaje Franju za papu jasno pokazuje da ga moramo prihvatiti kao papu, i stoga biti u zajedništvu s njim.
Papinstvo je otajstvo naše vjere, a otajstva, naravno, zna biti teško razumjeti ili prihvatiti. Naša trenutna nevolja podsjeća me na Ivan 6,68-69, kada Isus pita Dvanaestoricu hoće li ga i oni ostaviti zbog teškog učenja o Euharistiji. Sveti Petar odgovara: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.” Glavni apostol nije razumio kako je trebao jesti Kristovo tijelo i piti Njegovu krv, ali je prihvatio Isusa kao božanskog Spasitelja i tako je za svetog Petra Kristova riječ bila dovoljno dobra.
Isto tako, danas može biti teško prihvatiti teško učenje papinstva i našu potrebu da budemo u zajedništvu s njim. U doba svetih i mudrih papa ovo je učenje prirodno i lako. Ali mi ne živimo u takvom vremenu. Stoga moramo reći sa svetim Petrom: “Gospodine, kome da idemo?” Naš je Gospodin zajedništvo s papom učinio bitnim dijelom katoličke vjere – nešto što se potvrđuje i prakticira već 2000 godina. Ne možemo ga sada napustiti, čak ni pred teškim izazovima.
Ovo je test našeg doba. Hoćemo li pokušati ljudski “riješiti” problem Franjinog papinstva ili ćemo se pouzdati u našeg Gospodina i ostati u zajedništvu s Rimom i unatoč izazovima koje zajedništvo nosi? Možda se čini kao da smo usred borbe u teškoj kategoriji, ali naša je dužnost ustrajati do kraja, bez obzira na udarce koje možda primamo na tom putu.
