Kada je Krist pozvao svetog Franju da obnovi svoju Crkvu, Franjo nije počeo sa anketiranjem, stjecanjem diplome, proučavanjem službenih crkvenih dokumenata ili obukom za voditelja globalnih proces slušajući probleme zajednice. Umjesto toga, otišao je i djelovao prema svojoj viziji nasljedovanja Krista.
Živimo u doba stručnjaka.
Za to postoje razlozi. U današnja doba uglavnom radimo za velike organizacije i o njima ovise svi aspekti našeg života. Velike organizacije imaju svoj način rada: eksplicitna pravila, formalizirane procedure, ekstremnu podjelu rada itd.
To znači naglasak na specijaliziranim formalnim kvalifikacijama. Organizacija je veliki stroj, a mi smo njezine komponente. Od vrtića do poslijediplomskih studija smo tako odgojeni.
Takav ‘profesionalni’ odgoj se uvlači u nas i na kraju definira kako vidimo svijet. To rezultira u tome da sve zahtijeva posebne kvalifikacije. Stariji ljudi danas kažu da mlađima nedostaju svakodnevne vještine, ali problem je daleko dublji. Najosnovnije ljudske aktivnosti sada se smatraju izvan mogućnosti običnih ljudi.
Na primjer, crkva u mojoj blizini željela je zaposliti nekoga da čuva malu djecu tijekom mise. Umjesto da traže volontere sa svakodnevnim iskustvom u brizi o djeci, majke ili starije sestre, mislili su da trebaju zaposliti nekoga s magisterijem iz obrazovanja u ranom djetinjstvu.
To su bili ljudi u obrazovanoj, prosperitetnoj i uglavnom profesionalnoj zajednici, a to je bila njihova ideja o “najboljoj praksi”. Alternativa je, mislili su, bilo angažirati nekoga tko službeno nema kvalifikacije, a to im se nije činilo u redu.
Epidemija COVID-19 podigla je vladavinu stručnjaka na novu razinu. Stručnjaci su se međusobno razilazili, nisu mogli znati što će uspjeti, a posvećivali su vrlo malo razmišljanja o konačnim posljedicama radikalnih intervencija usvojenih na brzinu. Čak i tako, od svih nas se očekivalo da “slijedimo znanost” radeći što god su oni tražili.
U konačnici, njihov odgovor na novu i slabo shvaćenu opasnost bio je zatvaranje društvenog i gospodarskog života i pokušaj gotovo potpunog odvajanja ljudi jednih od drugih. Bez obzira na svjesnu namjeru, to nas je gurnulo prema režimu potpune kontrole u kojem bi se stručne odluke mogle odmah provesti jer ljudi nemaju jedni s drugima veze koje bi tim stručnjacima i vlasti koji su podupirali mogle uzrokovati probleme. Ovakvo stanje očito bi bilo sasvim u redu prema stručnjacima.
Moderna znanost često je vrlo korisna, ali ima ograničenja. Povećala je bogatstvo, produžila život i odvela nas na Mjesec. Ali mnogo je učinkovitije proučavati stvari koje se mogu objasniti mehanički, poput galaksija i atomskih čestica, nego stvari koje se ne mogu – poput ljudskih bića.
Suvremena stručnost ne može nam, primjerice, puno reći o radosnom životu. Duboko je specijalizirana, tako da nam može govoriti samo o podređenim stvarima. I moćna je jer se oslanja na neutralne numeričke podatke. Ali to znači da nam ne može puno reći o ljubavi, prijateljstvu, obiteljskom životu ili idealima kao što su istina, ljepota i dobrota.
A ovo može postati ozbiljan problem. Stručnjaci ne stječu utjecaj govoreći o svojim granicama, a ne mogu ni znati koje su njihove granice bez šire perspektive od njihova edukacije kao stručnjaci. Prečesto je rezultat uskog i dogmatskog načina razmišljanja.
Posljedice vidimo posvuda. Jedan je promjenjivo razumijevanje “socijalne pravde” i njezin uspon kao glavna briga profesionalnih moralista. Kako se sada razumije, socijalna pravda znači da pojedinosti društvenog života moraju biti određene apstrakcijama poput slobode i jednakosti, a ne učincima načina na koji ljudi vode svoje živote. Temelji se na pogledu na društvo kao na veliki stroj koji raspodjeljuje beneficije u skladu sa shemom, a ne na mreži pojedinaca, obitelji i zajednica koji aktivno slijede različite ciljeve i sklapaju dogovore među sobom.
Jedan od rezultata je da su zagovornici socijalne pravde počeli odbacivati tradicionalne spolne uloge i moral. Ovo se odnosi na promicanje trajnih i funkcionalnih obitelji, čija je podrška dio tradicionalne vizije socijalne pravde koja se nalazi, na primjer, u Katekizmu Katoličke crkve. Umjesto toga, oni inzistiraju na ukidanju razlika koje se odnose na spol, koje nemaju jasnu funkciju u onome što im se čini velikim društvenim strojem. Neizbježan rezultat je radikalno slabljenje obitelji i prijenos njezinih funkcija na komercijalne i birokratske tvorevine koje stručnjaci mogu lakše nadzirati. Oni očito nemaju problema s tim.
Takav način razmišljanja ušao je čak i u Crkvu, koja bi kao čuvar konačnih dobara i stvarnosti, uključujući istinu o čovjeku, trebala biti imuna na njih. Neke od posljedica mogu se vidjeti u nedavnim glasovanjima njemačke sinodalne skupštine o spolu i spolovima. Posljedica je da su oni koji vode Crkvu pokušali s dokumentima i službenim procesima učiniti ono što se može učiniti samo kroz svetost.
Kada je Krist pozvao svetog Franju da obnovi svoju Crkvu, Franjo nije počeo sa anketiranjem, stjecanjem diplome, proučavanjem službenih crkvenih dokumenata ili obukom za voditelja globalnih proces slušajući probleme zajednice. Umjesto toga, otišao je i djelovao prema svojoj viziji nasljedovanja Krista. Inocent III odobrio je njegove zahtjeve, ali nije objavio motu proprio čime bi franjevačka načela bila mjerodavna za cijelu Crkvu. Niti je imenovao stručno povjerenstvo s viševjerskim konzultantima koji bi reformirali liturgiju s tim načelima na umu.
Bi li pomoglo franjevačkom pokretu da jest?
Ako pokušate promovirati duhovne stvari kroz stručnjake, dokumente i birokratske procese, neće se mnogo dogoditi. Na kraju ćete s vodstvom prokazati vjernike kao krute farizeje zbog ignoriranja službenih inicijativa u korist načina na koji su se stvari radile kada je Crkva bila funkcionalnija.
Kada se to dogodi, jesu li vjernici iznevjerili svoje vođe ili su njihovi vođe izgubili pojam o tome kako najbolje voditi Crkvu?
