U intervjuu za Crux Magazine, nadbiskup Charles J. Chaput odgovara na neka teška pitanja o stanju današnjeg društva i kako se s njima nositi.
Povijesno govoreći, je li današnje stanje stvarno toliko loše? Kad pomislim na rasprave u društvu o ropstvu, zabrani alkohola, građanskim pravima za crnce itd., i to usporedimo, čini se da je ono što mi prolazimo gotovo posve bezazleno.
Chaput: Prvo, svjedoci smo 60 milijuna pobačaja u Sjedinjenim Državama od 1973. godine. Oni nisu “bezazlena usporedba” s bilo kojim grijehom u našoj prošlosti. Povijesno su jedinstveni po svojoj okrutnosti. Ljudi ne mogu ubijati svoje potomke, lagati sebi i drugima o težini zločina koji čine, ni tolerirati ili opravdavati druge jer to rade, a zatim očekivati da će imati budućnost. Stvaramo narod razmaženih tijela i mrtvih duša.
Nema ničega bezazlenog u tome – samo prazna savjest.
Na pitanje o posljedicama post-liberalizma na današnje društvo nadbiskup Chaput odgovora:
Augustin je veliki izvor realizma i nade. Dakle, vjerojatno najbolja knjiga o “post-liberalnom” svijetu je njegova De civitate Dei (O Državi Božjoj). Svi politički sustavi – svi odreda, uključujući i naš – imaju ograničen životni vijek. Naš je imao prilično dugi rok trajanja, a još uvijek postoji velika količina dobroga u našoj zemlji za koje se vrijedi boriti. Ali svi politički sustavi obično pozivaju na neku vrstu idolopoklonstva jer uključuju stjecanje i korištenje moći. I naš se u tome ne razlikuje.
Što mislite o teoriji da “liberalizam zvuči prilično loše sve dok ne počnete razmišljati o alternativama”? Trebamo li se bojati da post-liberali nesvjesno stvaraju prostor za novu vrstu fašizma koji će ga zamijeniti?
Chaput: Postoji neka istina u tome, ali također zvuči kao stvaranje izgovora. “Fašizam” je postao riječ kojom se ljudi nabacaju kad im se ne sviđa neka ideja, jer su previše lijeni ili osvetoljubivi, odnosno kad iz neznanja nemaju drugih argumenata. Liberalna demokracija ima velikih prednosti, ali i puno nedostataka. I to treba reći.
Činjenica da je kulturna prisila u našoj zemlji – primjerice, po pitanju spola – relativno blaga i jedva vidljiva, ne čini je ništa manje stvarnom. Tocqueville to je uvidio prije 200 godina u knjizi Demokracija u Americi. Mnogo toga u trenutnom razmišljanju, koje sebe naziva prosvijetljenim i “progresivnim” ima netolerantnu, prisilnu crtu. Samo se stvara dojam da je drugačije.
Da ponovim, Augustin je čovjek kojem se trebamo vratiti da bi dobili odgovore na ova pitanja. Bio je vrlo kritičan prema Rimskoj državi i skeptičan prema “Ljudskoj državi”, ali ljudi koje je ljubio i pastoralno vodio morali su živjeti i ljubiti i pronaći svoj put u rimskom svijetu. Zato je djelovao u stvarnosti u kojoj se nalazio, a da u isto vrijeme ne bude prevaren ni zarobljen od nje. I više od toga, nikad nije izgubio iz vida ljepotu i dobrotu koja je ostala u svijetu. Bio je realist, ali uvijek čovjek nade – nikad gorak, nikad cinik.
Kao i Augustin, Ratzinger se ponekad može činiti mračnim na početku, ali njegove riječi imaju uzbudljivu jasnoću, povjerenje u Boga i povjerenje u budućnost Crkve. Nema kontradikcije između “Radosti Evanđelja” Jorge Bergoglia i iskrenosti Josepha Ratzingera o poteškoćama s kojima se Crkva suočava u nadolazećim desetljećima. Istina nas oslobađa – ako je prihvatimo – a samo slobodno srce može doživjeti pravu radost prepuštanja Bogu.
