Tisućljetne moralne norme bivaju izokrenute na načine koji su suprotni kršćanskoj tradiciji, naravnom poretku, pa čak i fizičkoj stvarnosti. Ovo je tektonski pomak u kulturi koji Crkva nije uspjela učinkovito usporiti, a još manje zaustaviti. Ako Crkva želi obnoviti moralno društvo i ispuniti poslanje, djelo obnove mora započeti unutar same Crkve.
Prije više od tisuću sedamsto godina, sv. Antun Pustinjak (Veliki) zamislio je dan „kada će ljudi poludjeti, a kad vide nekoga tko nije lud, napast će ga govoreći: „Ti si lud, ti nisi kao mi“”.
Došao je taj dan.
Kršćanski moralni nauk, za koji se nekoć vjerovalo da je ključan za ljudski procvat i opće dobro, sve se više smatra neodrživim, barem u najboljem slučaju, a štetnim u najgorem slučaju, kad je u pitanju sve što nije odmah bezuvjetno odobravanje svega što se događa oko nas, a protivi se inteligencije, racionalnosti i pristojnosti. U manje vremena nego što je bilo potrebno za prijelaz s preklopnih na pametne telefone, ono što je bilo nezamislivo postalo je neupitno:
- Brak, isključivo heteroseksualna zajednica od početka ljudske civilizacije, redefinirana je tako da uključuje osobe svih spolnih uvjerenja;
- Djeci koja ne smiju odlučivati kada će ići spavati je dozvoljeno birati spol;
- Tinejdžerice koje ne mogu dobiti aspirin od školske medicinske sestre bez posebne dozvole, ipak mogu obaviti pobačaj bez obavijesti roditelja;
- Rodno zbunjeni odrasli vode “queer satove čitanja slikovnica“ za djecu u javnim školama i knjižnicama;
- Biološki muškarci koji su bili osrednji sportaši među muškarcima natječu se (i pobjeđuju!) protiv žena – biološka kategorija koju neki ljudi, čini se, ne znaju (ili su zaboravili) definirati.
To je ludilo, a svatko tko je spreman suprotstaviti se modernoj kulturi suočava se s rizicima otkazivanja, sramoćenja, gubitka sredstava za život ili još gore. Nakon što je rodna ideologija preuzela glavne poluge kulture (umjetnost, akademsku zajednicu, medije, vladu pa čak i tržište), teolog Carl R. Trueman je došao do obeshrabrujućeg zaključka da ćemo „unutar pet godina svjedočiti značajnom poremećaju u kršćanskoj vjeri (svim denominacijama)”, što dovodi do podjele „između onih koji će pronaći način da se prilagode svjetskom terminu “dobrog građanstva“ i onih čija će vjernost Kristu dovesti do različitih stupnjeva unutarnjeg egzila unutar ovih zemaljskih država”.
Bez obzira na to je li Trueman u pravu po pitanju budućnosti ili ne, lekcija iz povijesti je da lijek za ovo stanje neće doći putem političkog utjecaja ili kulturnog prilagođavanja.
U političkom tijelu je duboko ukorijenjeno shvaćanje da je rješenje bilo kojeg društvenog problema dovođenja kvalitetnih ljudi na položaje i donošenja ispravnih zakona. Ali kao što bi kršćani trebali znati, povoljni politički ishodi nisu jamstvo da će kršćanske vrijednosti biti u konačnici podržane.
Samo društvo oblikovano naravnim zakonom i Bogom može iznjedriti promjenu koja je pogodna za procvat stvaranja i boljitak čovječanstva. Kultiviranje takvog koncepta u formaciji je poziv i dužnost Crkve.
Od kraja 60-ih, s oko 73 posto građana SAD-a koji su redovno pohađali bogoslužje, kršćanske denominacije su počele eksperimentirati s raznim formama u nastojanju da privuku nevjernike i “prilagode“ Crkvu.
U početku su se promjene više odnosile na stil nego na sadržaj s uvođenjem suvremene glazbe i instrumentarija, revidiranih liturgija, moderne arhitekture, neformalne odjeće itd. Ali nije prošlo dugo prije nego što je zahvaćena i sama suština nauka.
Kako bi se izbjeglo narušavanje popularnih predodžbi o osobnoj autonomiji i blagostanju, “grozni“ pojmovi poput osobnog grijeha, krivnje i pokajanja su izbjegavani ili uklonjeni, zajedno s razjašnjavanjem crkvenog nauka o novim kulturnim normama o seksualnom izražavanju i identitetu.
Tijekom “transformacije“ dogodile su se tri stvari; barem kako je izvijestila tvrtka Gallup, članstvo u Katoličkoj Crkvi (ali i drugim kršćanskim zajednicama), koje su američki znanstvenici pratili od 1940., počelo je opadati; isprva postupno, a zatim strmoglavo oko 2000. do najniže razine od 47% u 2022.; Lifeway Research je otkrio da je stajalište ispitanika u istraživanjima o Katoličkoj Crkvi (ali i drugim kršćanskim zajednicama) kao pozitivnom utjecaju, tj. elementu u društvu palo na niskih 52%; no možda su se, prije svega, neki uznemirujući trendovi razvili unutar kršćanskih zajednica.
George Barna je u svojoj knjizi iz 2001., Growing True Disciples, rekao kako: „Golim okom, misli i djela (pa čak i mnoga vjerska uvjerenja) kršćana gotovo se ne razlikuju od onih koji ne vjeruju”. Šest godina kasnije slično je izvijestio: „U procjeni petnaest oblika moralnih ponašanja, nanovo rođeni kršćani se statistički ne razlikuju od nereligioznih odraslih u većini proučavanih ponašanja”. (Proučavana ponašanja uključivala su laganje, zlouporabu ilegalnih supstanci i izvanbračni seks.)
Od tada se malo toga promijenilo.
U Prvoj apologiji, Justin Mučenik je otišao toliko daleko da je rekao: „Neka se oni koji se ne zateknu da žive kako je On učio, ne smatraju kršćanima, čak iako ustima ispovijedaju Kristove propise“.
Žalosno je, ali ne i iznenađujuće da je kohabitacija postala nova norma među mladim evangelicima koji se izjašnjavaju praktičnim vjernicima; više od polovice pobačaja u Sjedinjenim Američkim Državama obavljaju kršćanke; a one koje posjećuju bogoslužje više od jednom mjesečno spadaju u četrdeset posto žena koje su ostale trudne prije braka. Ovo sve predstavlja stilove života koji su suprotni Svetom pismu, ali je problem što su takvi oblici ponašanja sve više prihvaćeni u raznim kršćanskim denominacijama, a skandali pastora i klerika sve češći.
Sve ovo sugerira da je Crkva više pod utjecajem kulture nego kultura Crkve. Ipak, ovo nije ništa novo.
U prvom stoljeću, apostol Pavao je prekoravao zajednice koje su se povinovale pritiscima kulture dopuštajući da lažan nauk i nedostatak crkvene stege ugroze duhovne zdravlje njihovih zajednica. Desetljećima kasnije, Otkrivenje je imalo oštre riječi za zajednice kršćana koje se, na sličan način, nisu uspjele pozabaviti kulturnim kompromisima i utjecajima koji su njihovu duhovnu dobrobit doveli u opasnost.
Isto tako, ako se moderna Crkva želi učinkovito nositi s društvenim i moralnim pitanjima dana, prvo se mora okrenuti unutra i pozabaviti se time kako ta pitanja utječu na njezine članove i misiju. Jer ako Crkva, svojim živim svjedočenjem, ozbiljno ne provodi Isusov nauk, onda neće ni svijet. Ukratko, promjena koju svijet treba moraju započeti unutar same Crkve.
Kada je Šimun Petar primio “ključeve kraljevstva“, oni su došli s božanskim autoritetom da “povežu“ zajednicu koja će unaprijediti kraljevstvo nakon Isusova odlaska. Bio bi to pokret vođen misijom sastavljen od učenika koji su bili poučavani od Isusa Krista da naučavaju sve što im je zapovjedio.
Kao što je prakticirala prva Crkva, proces “povezivanja“ bio je puno više od organiziranja tjednog okupljanja za bogoslužje, pričest i ohrabrujuću propovijed. Uključivalo je praktične upute o tome kako se Gospodinove zapovijedi primjenjuju na specifičnosti kršćanskog života, kao i o kulturnim utjecajima židovstva, popularnih filozofija, poganskih običaja i drugih kontroverzi tog vremena.
Također se prakticiralo provođenje crkvene discipline, koja je uključivala isključenje članova koji su, svojim uvjerenjima i ponašanjem, sami sebe izbacili iz zajedništva s Bogom i njegovom Crkvom. Kao što je Pavao učio, svrha “gubljenja” je zdravlje zajednice i prijestupnika, kao i nada da će stega probuditi uvjerenje, što će dovesti do pokajanja i obnove.
Nemar u “povezivanju“ i “odrješivanju“ mogao bi objasniti trenutni gubitak moralnog svjedočanstva i autoriteta Crkve. Jer kad god se Crkva ne pozabavi time kako se crkveni nauk odnosi na n ekomoralno pitanje u kulturi ili zanemaruje ponašanje članova koji se predstavljaju kao Kristovi sljedbenici, to je signal da vjerska institucija nije sigurna u svoj nauk i ne prihvaća svoj nauk ozbiljno, ili je zadovoljna s “dovoljno dobrim“ kršćanima koji zauzimaju crkvene klupe. Riječ je o članovima s “dobrim statusom“, koji povremeno posjećuju bogoslužje i čiji su moralni nedostaci, uglavnom, privatni.
U svijetu proizvodnje kaže se da ako niste zadovoljni proizvodima, trebate promijeniti proces same proizvodnje. Primijenjeno na Crkvu, ako nedostaje svjedočanstva, Crkva treba promijeniti svoj proces duhovne formacije. Promjene mogu uključivati:
Proširenje “procesa“ duhovne formacije od tečaja za usmjeravanje članova, izbornih programa i nedjeljnih službi do strukturiranog, trajnog procesa koji uključuje procjenu duhovnog zdravlja, procjene i praćenje, kao i kontinuirano obrazovanje o katoličkom nauku i njegovoj primjeni na probleme i izazove sadašnjeg trenutka.
Uzdizanje od niskih očekivanja “dovoljno dobrog” kršćanstva do standarda nauka koji je predan, podučavan i nadziran. Na primjer: uvjerenja i ponašanja utemeljeni su na Svetom pismu; duhovni darovi su poznati i koriste se; osobna pravila života utemeljena su na duhovnim disciplinama; sudjelovanje u mentorstvu i odgovornost; spremnost na suprotstavljanje laži istinom i milošću; i angažman s drugima koji nisu pripadnici Crkve.
Davanje prioriteta rastu kraljevstva Božjeg (mjerenom standardima nauka i plodovima Duha Svetoga) nad rastom Crkve (mjereno pohađanjima bogoslužja, proračunima, ulogama članova i kampusima). Bavljenje aktualnim i nadolazećim moralnim pitanjima u kulturi kao dijelom kateheze u svrhu pripreme članova da postanu nositelji promjena u svojim domovima i zajednicama. Podržavanje i provođenje crkvene stege za duhovnu dobrobit njezinih članova.
Crkva može nastaviti svojim sadašnjim putem, radeći ono što radi i dobivajući ono što dobiva, a to su “pripadajući nevjernici“ koji su više proizvod političkog tijela nego Tijela Kristova. Ili se velikodostojnici mogu povući na samoispitivanje kako bi utvrdili kako bolje odgajati kršćane čija su uvjerenja i ponašanje utemeljena na Svetom pismu i tradiciji, koji razumiju kako se polog vjere odnosi na cijeli život i koji, iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, rade na ispunjenju Kristova poslanja počevši od vlastitog obiteljskog stola do javnih trgova, od osobe do osobe.
Samo takva Crkva, koja oblikuje takvu vrstu kršćanina, može donijeti Božju slavu u svijetu okrenutom naglavačke dok čeka svijet bez kraja.
