Kardinal Gerhard Ludwig Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, nedavno je na web stranici vjerske kongregacije dao objaviti predavanje koje je 13. siječnja, na susretu doktrinarnih komisijâ pri europskim biskupskim konferencijama i Zbora za nauk vjere, održao u mađarskom mjestu Esztergom, pod naslovom: “Teološka priroda komisije za nauk i zadatak biskupā kao učiteljā vjere“.
Sljedeći odlomak kardinala Müllera, u kojem kaže da Papa ne može stajati iznad riječi Božje, izazvao je veliku pažnju u Rimu:
“Na razini svjetske Crkve treba prije svega istaknuti posebnu misiju Petrovog nasljednika- da svoju braću učvršćuje u vjeri (usp. Lk 22,32). Ovdje nije mjesto da se govori o nauku o papinoj nepogrješivosti, već da se istakne karakteristična i najviša odgovornost rimskog pape u pogledu očuvanja zdrave doktrine.
Vjerska kongregacija objavila je 1998. u “Razmišljanja o primatu Petrova nasljednika u otajstvu Crkve” sljedeće:
„Rimski Prvosvećenik je – poput svih vjernika – podložan Riječi Božjoj, katoličkoj vjeri te je jamac poslušnosti Crkve i, u tom smislu, servus servorum. On ne odlučuje prema vlastitoj samovolji, već daje glas volji Gospodinovoj koji se čovjeku obraća u Svetom Pismu kojega Predaja živi i tumači. Drugim riječima, episkope primata ima ograničenja koja proizlaze iz božanskog zakona i nedodirljivoga božanskog ustanovljenja Crkve koje je sadržano u Objavi. Petrov nasljednik je stijena koja, protiv samovolje i konformizma, jamči strogu vjernost Riječi Božjoj. Iz toga proistječe i mučeničko obilježje njegovog primata.“
Službeno glasilo Vatikana, Osservatore Romano objavilo je u veljači članak kardinala Müllera pod naslovom “Očistiti hram“. Radi se o prilogu kardinala o reformi kurije, koji je objavljivan pod službenim naslovom “Teološki kriteriji za reformu Crkve i rimske kurije“. Müller je tu pokazao, da su stvarne reforme u povijesti Crkve uvijek bile duhovne, a ne političke. Zato reforma kurije, ako će biti od stvarnog značaja za obnovu Crkve, treba biti prije svega duhovna reforma. Njena organizacijska struktura i način djelovanja moraju biti podređene posebnoj misiji Petrova nasljednika.
“Tako su atributi jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve u Rimskoj Crkvi ostvarene a fortiori. Ona se oduvijek naziva i Sveta Rimska Crkva, ne zbog subjektivne svetosti njenog poglavara i njenih članova, već zbog svetosti njenog specifičnog poslanja, koje se sastoji u nastojanju da se sačuva apostolsku tradiciju depositum fidei, nepromjenjivu i vjernu (Svetom pismu) i proslijedi je narednim generacijama.“
“Kurija nije profana struktura upravljanja, već je ona po svom biću duhovna ustanova, koja ima svoj korijen u posebnom poslanju Crkve Rima, koje je posvećeno kroz mučeništvo apostola Petra….Strukturni poredak i način djelovanja kurije imaju svoju mjeru u specifičnom poslanju rimskoga biskupa. On je kao Petrov nasljednik, trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika. (usp. Lumen gentium, 23)”
“Onako kako razlikujemo Crkvu u Svjetlu objavljene vjere od jedne čisto ljudske religijske zajednice, tako razumijemo također samo u vjeri, da papa i biskupi imaju punomoć za davanje sakramenata i objavljivanje spasenja, koja nas povezuje s Bogom. To ih razlikuje od onih vođa, koje sebi bira svaka religijska zajednica iz socioloških i organizatorskih razloga.“
Posebno je znakovita bila ova Müllerova rečenica: “Biskupska sinoda i druge udruge biskupa pripadaju jednoj drugoj teološkoj kategoriji nego rimska kurija.“
Ovo je izravna kritika na novu ideju koja se rodila u krugu kardinalskog vijeća C9. To vijeće ima zadatak napraviti prijedloge za reformu kurije. Prema toj novoj ideji biskupska sinoda treba postati trajna ustanova, trajno tijelo, sa stalnom delegacijom, dio rimskih dikasterija i kao takvo bi imalo izravni utjecaj na crkveno vodstvo. Time bi se povećao utjecaj biskupskog kolegija posredstvom jedne nove sinodalnosti. Predvodnik onih koji žele ovo napraviti je honduraški kardinal Oscar Rodriguez Maradiaga.
Preveo i priredio: Eduard P.
