Mnogo je kutova iz kojih se danas može analizirati svećenički celibat i prijedlozi nekih da je krajnje vrijeme da se prekine s tom praksom. Želio bih se usredotočiti na dvoje: njegovu povijest i osobno razmatranje.
Katolička Crkva ponekad se prisjeća aspekata svoje tradicije koji se više ne rabe – poput njezina učenja o univerzalnom pozivu na svetost i vjersku slobodu, obnovljenog i pročišćenog na Drugom vatikanskom koncilu – pa se možemo zapitati je li Crkva imala oženjene svećenike u prošlosti, i ako je tako, možemo li ih stoga obnoviti danas?
Od Evanđelja nadalje postoje dokazi o oženjenim svećenicima (kao što je sveti Petar, koji je imao svekrvu). No, što je možda iznenađujuće, nema dokaza da su se oženjeni svećenici služili svojim brakom: postoji stalna tradicija da latinski svećenici žive u celibatu od zaređenja nadalje, čak i ako su bili oženjeni.
Kako bih istražio ovu i sljedeće točke, slijedim nedavno ponovno objavljeno djelo kardinala Sticklera The Case for Clerical Celibacy.
Prvo spominjanje katoličkih svećenika koji imaju bračne odnose nakon ređenja došlo je na Drugom koncilu u Trullu 692. godine, lokalnom saboru u Carigradu, koji Rim nikada nije priznao. Bio je to vrlo kontroverzan korak: trinaesti kanon ovog sabora namjerno je pogrešno citirao raniji sabor u Kartagi kako bi preokrenuo prethodnu tradiciju.
Od ove točke nadalje, katoličkim svećenicima na Istoku bilo je dopušteno živjeti kao muževi svojih žena; latinska Crkva zadržala je celibat, što je bio općenit običaj. Ukratko, praksa katoličkog svećenstva da koristi svoj brak nije bila tradicija koja datira od apostola koja je izgubljena u nekom trenutku u povijesti – izmišljena je više od šest stoljeća nakon Krista.
Što nas onda povijest može naučiti o svećeničkom celibatu, osim činjenice da je na Istoku odbačen 692. godine?
Rani tekstovi, kao što je De singularitate clericorum iz trećeg stoljeća (“O svećenicima koji žive sami”) – lažno pripisan svetom Ciprijanu, ali vjeran pokazatelj Crkve u to vrijeme – opisuju svećenički celibat ne samo kao stegu nametnutu izvana, nego kao Božji dar primljen iznutra.
Ovo je bilo moje iskustvo svećeničkog celibata: dar koji mi je Bog stavio u srce, a ne samo kanonska obveza koja se primjenjuje izvana.
Kad sam prvi put razmišljao o tome da budem svećenik, celibat nije bio baš privlačan; činilo se potrebnom žrtvom da bih se zaredio. Ali što sam više čitao, osobito Teologiju tijela svetog Ivana Pavla II., to sam je više vidio kao pozitivnu milost, a ne jednostavno negaciju.
Za mene je ključna ideja da brak ne postoji na nebu, kao što je sam Isus rekao (Mt 22,30). Dakle, biti u celibatu na zemlji znači sada početi živjeti ono što ćemo svi, molimo Boga, iskusiti na nebu: najveću ljubav koju možete zamisliti.
Ovo je lijepo povezano sa svećeništvom: kao što je Isus bio u celibatu da bi svakoga od nas duboko ljubio kao svoju duhovnu djecu, tako i svećenik ima udjela u ovoj Kristovoj očinskoj ljubavi prema svakoj osobi koja mu je povjerena.
Svi očinski instinkti svećenika nisu odbačeni njegovim celibatom, nego su pretvoreni u drugu vrstu očinstva; prikladno je što smo svećenika zvali “ocem”.
Nema veće radosti za svećenika nego vidjeti kako ljudi rastu u milosti i pomoći im u tome nudeći im Riječ Božju i sakramente. Nedavno sam primio ohrabrujuću videosnimku dijeteta kojem sam postao kum kako pravi svoje prve korake i podsjetilo me da, duhovno govoreći, svećenik često vidi svoju “djecu” kako čine svoje prve korake, posebno u ispovjedaonici. On također vidi njihove trenutke krize, njihova vremena radosti i sve između.
Ovaj dar svećeničkog celibata svećenik ne može proizvesti sam, može ga samo primiti. Da bi prihvatio ovaj dar da postane duhovni otac, svećenik najprije mora biti duhovni sin i brat: sin Božji po svojoj molitvi, sin svoga biskupa po svojoj poslušnosti; brat svojih kolega svećenika kroz svoje prijateljstvo s njima.
Bez molitve, doduše; bez odanosti svom biskupu i bez svećeničkih prijateljstava, celibat postaje teret, a ne radost koja širi srce. U prošlosti je bilo svećenika koji su prihvatili celibat izvana, ali bez unutarnje preobrazbe koju je Krist želio za njih, a to je dovelo do problema raznih vrsta.
Ali odgovor na ove probleme je obnoviti našu zahvalnost za dar svećeničkog celibata primajući ga autentično kao ono što on stvarno jest, povlasticu sudjelovanja u Isusovoj očinskoj ljubavi prema Njegovoj djeci.
Jedan poseban svetac koji nam u tome može pomoći je onaj koji je, ljudski govoreći, oblikovao Isusove očinske vrline: sveti Josip. Zamolimo ga da sve svećenike dublje oblikuje u duhovnom očinstvu Krista.
