Nadahnuta enciklika o moralnoj teologiji, Veritatis Splendor, pape Ivana Pavla II., objavljena je prije trideset godina, 6. kolovoza 1993. Enciklika zasigurno nije izgubila ništa od svoje intelektualne snage ili duboke mudrosti, te je i danas aktualna kao i uvijek (više ovdje). Međutim, kad se ovo papinsko učenje prvi put pojavilo, mnogi moralni teolozi Crkve dočekali su ga s bujicom neprijateljstva.
Bernhard Häring (omiljeni moralni teolog pape Franje) opisao je sebe kao “veoma obeshrabrenog” nakon što je pročitao djelo Ivana Pavla II. To nije iznenađenje budući da je papa ispravljao pogreške koje su Häring i drugi revizionistički teolozi propagirali u Crkvi nakon Drugog vatikanskog sabora. Kao što je istaknuo Ivan Pavao II., nije se radilo o izoliranom ili ograničenom neslaganju, već o “sustavnom dovođenju u pitanje tradicionalnog moralnog nauka”
Temeljna opcija, proporcionalizam, suverenitet savjesti i moralni subjektivizam – sve te heterodoksne doktrine bile su temeljito opovrgnute kroz argumente utkane u načelno razmišljanje. Neko se vrijeme činilo da je papa-filozof uspio u svom velikom nastojanju da obnovi moralnu teologiju. Ali onda je došlo papinstvo pape Franje, koje je dosljedno nastojalo marginalizirati i potkopati glavna moralna učenja ove enciklike.
Veritatis Splendor sada je gotovo zanemarena na Papinskom teološkom institutu za bračne i obiteljske znanosti Ivana Pavla II. Umjesto toga, novo nastavno osoblje, koje je angažirao nadbiskup Paglia, želi naglasiti kako se moralni zakon mora stalno mijenjati i ažurirati kao odgovor na kulturni razvoj i povijesno iskustvo. Na konferenciji o moralnoj teologiji održanoj prošle godine u Rimu, neki su teolozi izrazili krajnji prezir prema Veritatis Splendor i potrebi za njezinim ispravkom.
Otac Julio Martinez, profesor moralne teologije na Papinskom sveučilištu Comillas, rekao je da je potrebno “razvezati čvorove Veritatis Splendor sklopljene u katoličkom moralu”. Veritatis Splendor, rekao je, pokrenuo je “vrlo dubok razvoj moralne teologije uvođenjem koncepta koji nazivamo intrinzično zlo.” Prema riječima oca Martinez, ovo je “kontroverzan filozofski koncept koji je donio ozbiljne poteškoće moralnoj teologiji”.
Naravno, smiješno je tvrditi da je pojam intrinzičnog zla tek prije trideset godina otkrio Ivan Pavao II. Naprotiv, ovu su doktrinu branili svjetovni filozofi poput Aristotela, potvrdili crkveni oci zajedno sa svetim Augustinom i svetim Tomom Akvinskim, a naučavala se bez prigovora u Katoličkoj Crkvi kroz mnoga stoljeća.
Također, novoimenovani voditelj Dikasterija za nauk vjere, nadbiskup Victor Manuel Fernandez, jasno je riječju i djelom dao do znanja da nema mnogo koristi od Veritatis Splendor. U jednom od svojih nedavnih intervjua, prenio je svoje prezirno stajalište o ovoj enciklici jer je njezina posebna briga “postavljanje određenih granica”. Stoga, prema Fernandezu, “to nije najprikladniji tekst za poticanje razvoja teologije”.
