Marta i Marija su javile Isusu da je Lazar bolestan…
Svi mi prije ili poslije doživimo taj trenutak kad netko nama drag oboli i tad počnemo moliti za tu osobu. I mi tada na neki način postupamo slično Marti i Mariji, javljamo Isusu – Brat mi je bolestan. Dođi brzo!
Međutim, Bog ne dođe baš uvijek onako brzo kako smo mi to željeli i očekivali. Iako je naglašeno kako ih je volio, Isus je ipak nakon toga ostao još dva dana u onom mjestu gdje se zatekao.
Isus je sestrama poručio kako ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju… (Iv 11, 4).
Ali nije dakle odmah požurio pomoći sestrama i njihovu bolesnom bratu nakon što je čuo vijest. Pitamo se zašto?
Zar nešto slično nismo jednom i sami iskusili kad molimo, a čini nam se kao da Bog ne reagira na našu molitvu.
Kao ovdje, riječ je o njegovim prijateljima kod kojih je rado boravio, koji su ga rado ugostili sa svim što su imali. Međutim, gle sada kad im je posebno teško on smireno čeka još dva dana… Zašto? Zašto Bože? – mora da se čulo u uzdasima Marte i Marije, jer nam je to tako blizak osjećaj.
A TREBALO JE NAJPRIJE SAZORITI…
…JER VJERA NE RASTE, NE SAZRIJEVA BEZ ZATAJENJA…, KAD MORAM POTRAŽITI DUBLJE RAZLOGE (ISTINE I ŽIVOTA).
POTRAŽITI DUBLJE RAZLOGE ŽIVOTA!
Isus nam otkriva taj dublji razlog koji se ne može ostvariti bez njega. ON JE ZAPRAVO DUBLJI RAZLOG SVEGA.
Bolest i smrt ostavljaju nas u napuštenosti i nemoći, i tad smo u opasnosti da utonemo u jedan opasan san u kojem smrt ima glavnu riječ.
Zato Isus nakon dva dana odlučuje otići u Judeju kako bi probudio svoga prijatelja Lazara… Ali ondje će još prije toga probuditi njegove sestre koje su zbog svoje žalosti za bratom bile utonule u smrtni san.
Isus zato najprije čeka da mu i jedna i druga izađu u susret kako bi od njega čule poruku koja je jača od smrti, a ona glasi – Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. (Iv 11, 25)
TREBAJU SE U NAMA SUSRESTI SUZE LJUDSKE I SUZE BOŽJE.
U današnjem evanđelju susreću se skupa suze ljudske i suze Božje, i otkrivaju nam put pobjede života nad smrću. Bog nam dolazi u susret i traži od nas da i mi izađemo u susret njemu. On je lijek našoj žalosti.
Otkrivamo da Bog želi biti s nama u trenucima naše žalosti, odnosno on traži od nas da svoju žalost podijelimo s njim a ne da se zatvorimo u nju, ili da Boga krivimo za svoju žalost.
U ŽALOSTI DOĆI PRED BOGA ZNAČI UPOZNATI BOGA, I PRIMITI UTJEHU…
Zato su trenuci krize i suza blagoslovljena prilika da izađemo iz sebe i porastemo u spoznaji koja život znači.
U svojim suzama treba izaći pred Isusa koji ima odgovor na ono što nas muči. Tako su i jedna i druga sestra trebale napustiti onaj svoj prostor, zatvorenost u žalost, i ući u prostor Isusov. Ondje su čule da je on uskrsnuće i život…
On ih tako želi poučiti da trebaju tražiti dublje značenje onoga što vjeruju o njemu.
Naše grčevito držanje za ovozemaljske okvire života zapravo nas udaljava od one ljepote koju ispovijedamo svojom vjerom u Isusa…
Gdje je zaista tvoj život smješten kad tražiš Boga?
Naš je život skriven s Kristom u Bogu, pa kad se pojavi Krist, život naš, tada ćemo se i mi s njime pojaviti u slavi – piše sv. Pavao (vidi Kol 3, 3-4).
Možemo li mi to shvatiti i istinski živjeti ako želimo da nam Isus bude tek neki asistent i čuvar naših zemaljskih posjeda i planova.
Treba iskoristiti život, da se otkrije ono najvažnije.
U suzama treba izaći pred Isusa, a ne ostati u mraku žalopojki. Kad se to dogodi onda dolazimo do pročišćenja vjere – OTKRIVAM: On nije donositelj smrti, nego izbavitelj od nje. Tada to postaje trenutak susreta naših suza s Božjim suzama. To bismo mogli nazvati Božjim suzama u nama, i naša vjera u takvog Isus postaje zdrava tek kad se to dogodi.
Isus je više puta pokazao da ne želi žalopojke, ali je zato osjetljiv na suze i bol onih koji njega traže jer ondje nas on čeka. Tako je i sam zaplakao pred grobom prijatelja Lazara, ali će nam u tom otkritom svom srcu pokazati snagu pobjede života. Božje suze su jako djelotvorne.
“Ja sam uskrsnuće i život.”- prolama se u punini istina i odzvanja snagom onoga što je izrečeno i onoga tko je izrekao. Isusove riječi ne odnose se samo na sadašnji trenutak, nego i na sve nade koje još uvijek čekaju. U Isusu se sve nazire, jer on daje u svojim djelima naslutiti da je dovršenje svega u njemu.
On je uskrsnuće i život i tko vjeruje to će već sada živjeti u sebi, još dok je na putu.
Uskrsnuće nije samo nešto što se ima dogoditi Isusu: on sam je uskrsnuće i posjeduje njegovu snagu za druge. Život i smrt pod njegovom su vlašću, život se ne može osloniti na zemlju jer u njoj ne završava. Treba se osloniti na onoga tko pridiže iz zemlje i slama strah pred smrću.
Sa Isusom život je započeo svoju novu stranicu u kojoj nismo mogli imati udjela dok je nije okrenuo.
Isus je prijatelj u vrijeme kad ga trebaš, a trebaš ga uvijek.
Jesi li ikad imao prijatelja koji je uvijek tu za tebe? Nekoga tko će te razveseliti kad se osjećaš žalosno. Nekoga tko stoji pored tebe bez obzira što je na stvari. Svi mi bismo željeli takvog prijatelja, zar ne?
Evanđelje nam donosi priču o upravo takvom prijatelju. Taj prijatelj zove se Isus. Onoga tko prihvati njegovo prijateljstvo on nikada ne napušta, čak ni u grobu. Za Isusa ne postoje granice, ni prepreke kad su u pitanju njegovi prijatelji. On čak slama onu granicu pred kojom staju sve ljudske sile u nemoći.
Isus doziva svog prijatelja Lazara iz mrtvih da bi nam svima poslao poruku prijateljstva i ljubavi, za svakog od nas. Tko ne bi prihvatio takvog prijatelja! Imati prijatelja u svoje vrijeme, u pravo vrijeme, imati prijatelja Isusa sa sobom uvijek, to ispunja srce neopisivim mirom.
sa stranice dominikanci.hr
