Odanost sv. Franje Asiškog Kristovu čovještvu odvaja ga od gnostičkog krivovjerja koje se pojavilo u njegovom vremenu u Crkvi i služi kao lijek i podsjetnik za naše vrijeme.
Postoji filozofski problem s kojim se na Zapadu suočavamo već neko vrijeme, a koji se može sažeti na sljedeći način: „U kretanju postkantovske misli, konceptualno znanje doista je dovedeno u pitanje. Za Schleiermachera je pojam čovjeka relativiziran ljudskim osjećajima, za Hegela Božja beskonačnost, a za Marxa povijesni proces. Doista, sposobnost ljudskog uma da shvati konceptualnu stvarnost ostaje središnji filozofski problem danas“.
Izgubili smo povjerenje u koncept stvarnosti, što je rezultiralo slabljenjem formalne, kategorijalne dimenzije ljudskog znanja. Ovaj filozofski problem postoji i u katoličku teologiju, slabeći povjerenje u definiranu katoličku dogmu ili ono što je teolog Yves Congar nazvao „spomenicima tradicije“. Taj se trend može uočiti u teološkim spisima isusovcima Karla Rahnera, a Patrick Burke u djelu „Reintrepreting Rahner“ tvrdi: „postoji temeljna slabost u Rahnerovom sustavu. Uloga pojmova u njegovoj epistemologiji je slaba.”
Slične naznake mogu se pronaći u nedavnom članku koji su napisali John Finnis, Robert P. George i Peter Ryan pod naslovom “Više zabune oko istospolnih blagoslova”. Ovi autori naglašavaju učinak ‘šutnje i samodopadnosti’ Svete Stolice u opravdavanju javnih blagoslova ‘istospolnih parova’ koji nadilaze uvjete postavljene u deklaraciji “Fiducia Supplicans”. Oni navode da “šutnja i samozadovoljstvo, iako ne poriču katoličku doktrinu realizirane spolnosti, teže sugerirati da ta doktrina nije jako važna”.
Slabljenje koncepta znanja ovdje se bilježi kao sveukupni osjećaj da je u naše vrijeme katolički moralni nauk, prethodno definiran i za koji se vjerovalo da je ‘ustaljen’, na neki način neadekvatan.
Ovaj epistemološki trend dodatno je pojačan povećanom prisutnošću drevne hereze gnosticizma na Zapadu. Gnosticizam pridaje veću važnost naizgled neograničenoj dimenziji ‘duha’ u odnosu na definirane i ograničavajuće uvjete koje nameće ‘materija’.
Današnja rodna ideologija pravi je primjer. Suštinski sadržaj nečijeg samorazumijevanja, koji je sada potpuno u fluktuaciji zbog slabljenja formalnog, kategoričkog sadržaja konceptualnog znanja, olakšava fluidnost u rodu. Ne postoje određenja koja proizlaze iz utjelovljenja zbog postkantovskog buđenja u umu koje ga oslobađa od ograničenja materije u ime slobode. Više biće po definiciji nije ograničeno, ni materijalno ni formalno.
Ali gnosticizam prethodi postkantovskom filozofskom problemu. Sv. Irenej ga je obradio u drugom stoljeću, a ponovno se pojavio tijekom srednjeg vijeka u obliku joakimizma među prvim pripadnicima franjevačkog reda. Joakimizam je nastao kada su određeni franjevci počeli čitati komentare Svetog pisma fra Joakima iz Fiorea (oko 1135.-1202.) koji je povijest zamislio kao trojstvenu. Postojalo je doba Oca tijekom razdoblja Starog zavjeta i doba Sina tijekom razdoblja Novog zavjeta. Međutim, ono što je bilo novo jest kako je on prorekao skori kraj doba Sina i uspon doba Duha Svetoga. Doba Duha bit će inaugurirano s dva nova Reda (predvođena redovnicima i pustinjacima) u plamenu s ljubavlju Božjom.
Ukratko, neki od prvih franjevaca poistovjetili su predvodnika pustinjaka zapaljenih Božjom ljubavlju sa sv. Franjom Asiškim. Vjerovali su u ideju u franjevačkom redu kao instrumentu inauguracije novog doba Duha. Naime, franjevac Gerard, dok je studirao na Sveučilištu u Parizu, objavio je 1254. djelo pod naslovom „Uvod u vječno evanđelje“. Izjavio je, na temelju svog čitanja fra Joakima, da će doba Duha započeti 1260. Međutim, još su zabrinjavajući bili ‘znakovi’ novog doba. Predvidio je dolazak nove Crkve obilježene ekstatičnom vezom jedinstva u Duhu Svetomu koja će institucionalnu Crkvu učiniti suvišnom i nepotrebnom. Prvi zadatak svetog Bonaventure kada je 1257. godine izabran za generalnog ministra franjevaca bio je rješavanje joakimske krize u Redu, zadatak koji je dobro dokumentirao Joseph Ratzinger u svom profesorskom doktoratu pod naslovom „Povijest teološke misli u (životu i djelu) sv. Bonaventure“
Joakimski pokret među prvim franjevcima predstavlja sjenovitu stranu franjevačke povijesti. Nema sumnje da je Franjo Asiški naglašavao slijeđenje nadahnuća Duha Svetoga. Potaknuo je braću na posjedovanje i traženja „Duha Gospodnjega i Njegovog svetog djelovanja” (Regula bullata, čl. 10). Ali Franjo nikada nije napustio svoju vjeru u vidljivu institucionalnu dimenziju Katoličke Crkve na način na koji su to učinili sljedbenici joakimskog pokreta, a takva tendencija nije nikad nestala.
Ponovno se pojavila tijekom 80-ih u teologiji brazilskog franjevca Leonarda Boffa. U knjizi „Crkva: Karizma i moć“, Boff je izjavio da Krist nikada nije namjeravao uspostaviti institucionalnu Crkvu koja bi se ‘razvila nakon uskrsnuća’, nego je primitivna Crkva „osjećala snažnu potrebu stvaranje organizacije“ i hijerarhija je ‘rezultat tog procesa’. Prema Boffu, istinski katolički stav je „fundamentalno otvoren svemu bez iznimke” i oslobađa se ‘dogmatskog i doktrinarnog’ koji neizbježno vodi u „represiju slobode mišljenja unutar Crkve…”. Ali postoji dodatni element Boffovom gnosticizmu koji nije opteretio joakimizam prvih franjevaca. Boff je postkantovski sljedbenik, a njegova varijanta gnosticizma bila je prožeta marksističkom relativizacijom ljudskog koncepta od strane povijesti.
Nakon što je preuzeo Kongregaciju za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger ispitao je što Boff naučava te mu više nije bilo dopušteno predavati katoličku teologiju.
Odanost sv. Franje prema Kristovu čovječanstvu odvaja ga od gnostičke hereze u Crkvi i čak služi kao njezin lijek. No bilo bi dobro i da Franjin oprez prema knjigama i studiju ne uskladimo s postkantovskom kritikom znanja. Postkantovska demontaža ljudskog koncepta ‘oslobađa’ um od svega što je bilo prije u korist nečeg ‘novog’ na putu. Ovaj trend objašnjava neutemeljene optužbe nakon što je 90-ih objavljen Katekizam Katoličke crkve.
Danas Franjo Asiški ne bi imao ništa s bilo kojim od novih trendova u Crkvi. On nije postkantovska figura u povijesti. Njegova briga za knjige i proučavanje nije proizašla iz spisa postkantovskih autora, već iz Biblije. Bio je zabrinut za farizejsko znanje zbog Kristova upozorenja pismoznancima i farizejima kada je poučavao: „Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine“ (Mt 23, 2 – 3). Stoga bi oprez sv. Franje prema knjigama i studiju trebao dovesti ne do postkantovske kritike znanja, nego do ispita savjesti u svjetlu Evanđelja.
