Dosta smo upoznati s pisanjem Benedikta XVI. o svetoj liturgiji, a malo se spominje koliko je sveti Ivan Pavao II. govorio o liturgiji u raznim dokumentima i prigodama. Na blogu LMS Chairman, istaknuta su ova tri zanimljiva citata:
Govor biskupima sjeverozapadne regije SAD-a, na njihovom ad limina posjetu 1998. :
Aktivno sudjelovanje svakako znači da, pokretom, riječju, pjesmom i služenjem, svi članovi zajednice sudjeluju u činu bogoštovlja, koji je sve samo ne inertan i pasivan. Ipak, aktivno sudjelovanje ne isključuje ‘aktivno’ prepuštanje tišini, miru i slušanju… U kulturi u kojoj se ne favorizira niti potiče meditativni mir, umjetnost unutarnjeg slušanja se nauči samo uz teškoće. Ovdje vidimo kako liturgija, iako uvijek mora biti propisno inkulturirana, također mora biti kontra- kulture.
Govor na plenarnom zasjedanju Kongregacije za bogoštovlje, 21. rujna 2001.:
Božji narod mora vidjeti svećenike i đakone čije je ponašanje puno poštovanja i dostojanstva, što će im pomoći da prodru u nevidljive stvari bez nepotrebnih riječi i objašnjenja. U Rimskom misalu Svetog Pija V., kao i u nekoliko istočnih liturgija, postoje vrlo lijepe molitve kroz koje svećenik izražava najdublje osjećaje poniznosti i poštovanja pred svetim misterijem: i otkrivaju samu suštinu liturgije.
Iz apostolske pobudnice Ecclesia in Europa (2003.) 60.:
Ne može se zaboraviti ni pozitivan prinos vrjednovanja kulturnog blaga Crkve. Ono, zapravo, može biti značajan čimbenik u ponovnom razbuđivanju humanizma kršćanskog nadahnuća. Uz primjereno čuvanje i razboritu upotrebu tog blaga, ono kao živo svjedočanstvo vjere ispovijedane tijekom stoljećâ može biti vrijedno sredstvo za novu evangelizaciju i katehezu, te poticaj za ponovno otkrivanje smisla otajstva.
Istodobno treba promicati nove umjetničke izričaje vjere trajnim dijalogom s umjetnicima.111 Crkvi je, naime, potrebna umjetnost – književnost, glazba, slikarstvo, kiparstvo i arhitektura – jer “ona treba, zapravo, učiniti shvatljivim, štoviše – koliko je to moguće – očaravajućim svijet duha, nevidljivoga Boga” 112 i jer je umjetnička ljepota, kao nekakva jeka Božjeg Duha, simbol otajstva, poziv na traganje za licem Boga, koji je postao vidljiv u Isusu iz Nazareta.
