Pitanje. U koje su sveto mjesto, daleko od Rima, hodočastili sv. Toma Akvinski, sv. Katarina Sijenska, sv. Bernard iz Clairvauxa, sv. Franjo Asiški i mnoge pape, uključujući svetog Ivana Pavla II.? Možda biste se željeli pridružiti ovoj slavnoj družini?
Odgovor. Svetište svetog Mihaela u Monte Sant ’Angelu, na obroncima planine Gargano sa pogledom na Jadran, smješteno na jugu Italije. Samo svetište nalazi se u špilji, drevnom mjestu poganskih štovanja, gdje se prema hagiografskoj predaji arkanđeo Mihael ukazao 490. godine. Naložio je da mu se izgradi svetište i da će one koji su ga zazivali obraniti u borbi protiv poganskih vojnih upada. Papa Gelazije I. je odobrio mjesto kao svetište 493. godine.
Rekao sam da je sveti Franjo Asiški posjetio svetište, ali ipak samo u kontekstu govora. Ovaj veliki svetac otputovao je u Monte Sant ’Angelo, ali kad je tamo stigao, osjetio se nedostojnim ući u špilju. Bilo mu je dovoljno napraviti znak križa ispred špilje i dodirnuti prstom kamen sa vanjske strane špilje.
Možda ćete reći da nikad niste čuli za ovo veliko hodočasničko mjesto. Nisam ni ja, sve do nedavno. No možda ćete se poput mene moliti za sredstva i priliku da tamo odete, nakon što je prošao strah oko pandemije?
Monte Sant ’Angelo se razlikuje od Mont Saint Michela s druge strane Europe, svetišta osnovanog početkom devetog stoljeća nakon što se tamo isto tako ukazao sveti Mihael, te naložio biskupu da mu sagradi svetište. Ova svetišta zajedno ilustriraju
Prvo, tradicija. Pobožnost prema svetom Mihaelu je nešto o čemu bih još jednom promislio. To nije nešto što bi, prema protestantskim nauku, trebalo postojati u (njihovoj) slici „ranog kršćanstva“. Pa ipak, tu je, od početka. Barem se manifestira od trenutka kada se kršćanstvo javno ispovijeda. Oko 324. godine car Konstantin je sagradio „Michaelion“, crkvu u čast anđela, nakon što mu se ukazao sveti Mihael i pomogao mu da dobije bitku. Ikonografija svetog Mihaela kao vojnika koji ubija zmiju Sotonu datira iz tog vremena. No, Konstantin je afirmirao tradiciju pobožnosti koja je već bila stara nekoliko stoljeća.
Drugo, egzogenost. To je lijepa riječ koju ekonomisti koriste za uzroke koji dolaze „izvan“ sustava. Činjenica je da se pobožnost prema svetom Mihaelu tumači unutar pobožne tradicije ne kao konstrukt ili izum ljudske pobožnosti, već kao odgovor na posebne intervencije – ukazanja – anđela. Anđeo je natprirodna osoba koja se ukazuje i daje kršćanima određene upute da ga poštuju na određenim mjestima. Čuvenu molitvu svetog Mihaela je sastavio veliki papa Lava XIII. nakon što se onesvijestio od ugnjetavajuće vizije napadajućeg demona.
Treće, katolicizam. Time želim reći da je pobožnost svetom Mihaelu prisutna u cijelom kršćanskom svijetu. No, isto tako, očito prema Božjoj zamisli, ova pobožnost voli „preuzeti“ pogansku pobožnost. Špilja Monte Sant ’Angelo je bila mjesto poganskog štovanja. U Njemačkoj su svetišta svetom Mihaelu istisnula mjesta koja su prije bila posvećena nordijskom Bogu, Odinu – kao da su ljudi osjetili da je ono što je zavodljivo u lažnom bogu pronađeno, uistinu, u dobroti toga moćnog anđela.
Sveti Mihael isto tako privlači ljudsku maštu. Vidio sam to izravno u svome životu na primjeru prijatelja kipara (ne katolika, pa čak ni kršćanina), koji je inspiriran primjerom mlade katoličke obitelji napravio kip u čast moga imenjaka. Napravio ga je tako da gledajući na jedan način kip predstavlja moćnog anđela s mačem, a, gledajući na drugi način sam kip pojavljuje se kao dijete zaštićeno prisutnošću svojih roditelja.
Moj je prijatelj tako, sam ne znajući, u jednom djelu objedinio dvije osobine koje se tradicionalno pripisuju svetom Mihaelu: prva, dobro poznata, jest da on vodi duhovne bitke; druga, manje poznata, jest da se od najranijih stoljeća Crkve smatra velikim iscjeliteljem.
Četvrta, i konačna je nužnost (hitnost). „Istina je dakako da je „vatra paklena neće nadvladati“ kao što nas je Gospodin uvjerio (v. Mt 16, 18), ali to ne znači da smo oslobođeni kušnji i borbi protiv zamki zloga“. To je rekao sveti Ivan Pavao II., posjećujući Monte Sant ’Angelo, objašnjavajući kako molitve svetom Mihaelu imaju određenu nužnost u svakom dobu.
Imajte na umu da molitva sv. Mihaela koja se koristi u egzorcizmu, a koju je sastavio i svaki dan izgovarao mnogo puta Lav XIII., odnosi na vragove koji su već opsjedali najsvetija mjesta.
„Ova bitka protiv đavla koja karakterizira arhanđela Mihaela ostaje aktualna i danas, jer je đavao još živ i djeluje u svijetu. Zapravo, zlo koje je u svijetu, nered koji vidimo u društvu, nekoherentnost čovjeka čija je unutarnja neodređenost postala žrtva, nije samo nastala kao posljedica istočnog grijeha, već i učinka i zaraznog djelovanja Sotone, koji je saboter čovjekova moralnog poretka. Sveti Pavao ne oklijeva nazvati ga „bogom ovoga svijeta“ (2 Kor 4,4), utoliko više što se pokazao kao podmukli čarobnjak, koji se zna uvući u naša djela kako bi uveo odstupanja koja su razorna i u očitom ne skladu s našim instinktivnim težnjama“.
Tako su, opet, riječi svetog Ivana Pavla II. aktualne. Ne znam bolje riječi koje bi mogle opisati nužnost duhovne borbe danas, a katolički lijek za to je sveti Mihael.
Sv. Mihaele arkanđele, brani nas u boju!
Michael Pakaluk je gostujući prof. na Papinskom učilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu.
