Papa Franjo je u Motu propriju Traditionis Custodes izdao zapovijed. On to čini u vremenu kada se papinska vlast preispituje kao nikada ranije. Crkva je odavno napredovala do stupnja kojim se ne može upravljati. Ali papa se nastavlja boriti. Napušta svoja najdraža načela – „slušanje“, „obzirnost“, „milosrđe“ – kada sudi ili izdaje naredbe. Papu Franju nešto uznemirava, a to je tradicija Crkve.
Ograničeni prostor koji su papini prethodnici dali liturgijskoj tradiciji Tridentske mise više se ne odnosi samo na senilne nostalgičare. Tradicionalna latinska misa privlači i mlade ljude koji su otkrili i naučili voljeti „zakopano blago u vrtu“, baš onako kako je papa Benedikt XVI. nazvao staru liturgiju. U očima pape Franje to je toliko ozbiljno da se mora suzbiti.
Odlučnost jezika Motu proprija sugerira da je ova direktiva došla prekasno. Skupine koje podržavaju liturgijsku tradiciju doista su se drastično promijenile u posljednjim desetljećima. Na Tridentsku misu više ne dolaze samo oni kojima nedostaje liturgija iz djetinjstva, već i ljudi koji su iznova otkrili liturgiju i fascinirani su njome – uključujući mnoge obraćenike, mnoge koji su davno otišli od Crkve. Liturgija je njihova strast i znaju svaki detalj, te među njima ima mnogo svećeničkih zvanja. Ti mladići ne pohađaju samo sjemeništa koja održavaju tradiciju svećeničkih bratstva. Mnogi od njih prolaze uobičajenu izobrazbu za svećenika, a ipak su uvjereni da je njihov poziv ojačan upravo poznavanjem tradicionalnog obreda. Znatiželja o potisnutoj katoličkoj tradiciji je porasla, iako su mnogi tu tradiciju prikazivali zastarjelom i nepotpunom. Aldous Huxley ilustrirao je ovu vrstu čuđenja u knjizi Vrli novi svijet, u kojoj mladić, pripadnik moderne elite, bez osjećaja za povijest, otkriva zaboravljena bogatstva pred-moderne kulture i očaran je njima.
Papina intervencija mogla bi na neko vrijeme spriječiti rast i oporavak liturgijske tradicije. Zapravo do kraja pontifikata pape Franje. Jer ovaj tradicionalni pokret nije površna moda. Pokazano je u desetljećima represije prije Benediktovog Motu proprio Summorum Pontificum da postoji ozbiljna i entuzijastična predanost potpunoj punini katoličanstva. Zabrana pape Franje izazvat će otpor kod onih koji su mladi i neće dopustiti da im zastarjela ideologija zamrači budućnost. Nije bilo dobro, niti je bilo pametno stavljati papinsku vlast i autoritet na ovu kušnju.
Papa Franjo zabranio je mise po starom obredu u župnim crkvama; zahtijeva od svećenika da traže dopuštenje za slavljenje stare mise; čak zahtijeva od svećenika koji još nisu slavili sv. misu po starom obredu da dobiju to dopuštenje, ne od svoga biskupa, već od Vatikana; i zahtijeva zapravo preispitivanje sudionika same stare mise. No Benediktov Motu proprio Summorum Pontificum objašnjava razloge za slavljenje Tridentske mise na potpuno drugačijoj razini. Papa Benedikt nije „dopustio“ „staru misu“ i nije dao nikakvu povlasticu za njezino slavlje. Jednom riječju, nije poduzeo disciplinsku mjeru koju nasljednik može povući. Ono što je bilo novo i iznenađujuće u Motu propriju Summorum Pontificumu je to što je izjavljeno da za slavljenje stare mise ne treba nikakvo dopuštenje. Tridentska misa nikada nije bila zabranjena jer se nikada nije mogla zabraniti.
Moglo bi se zaključiti da ovdje nalazimo fiksnu, nepremostivu granicu papina autoriteta. Tradicija stoji iznad pape. Stara misa, ukorijenjena duboko u život kršćana od prvog kršćanskog tisućljeća, načelno je nemoguće zabraniti. Mnoge odredbe motu proprio pape Benedikta mogu se poništiti ili izmijeniti, no ova se odluka Učiteljstva ne može tako lako ukloniti. Papa Franjo to ne pokušava učiniti – on zapravo ignorira to. Poslije 16. srpnja 2021., priznajući autoritet tradicije i dalje je kanonski valjana odredba da svaki svećenik ima moralno pravo slaviti nikada zabranjeni stari obred.
Većinu katolika u svijetu uopće ne zanima Motu proprij Traditionis Custodes. S obzirom na mali broj tradicionalnih zajednica, većina će teško razumjeti što se događa. Doista, moramo se zapitati nije li papa imao hitnijih poslova – usred krize seksualnog zlostavljanja, financijskih skandala Crkve, raskolničkih pokreta poput njemačkog Sinodalnog puta i očajnog položaja kineskih katolika – nego suzbiti tu malu, predanu zajednicu.
No, sljedbenici tradicije moraju papi priznati sljedeće, a to je da on Tridentsku misu, koja datira još iz vremena Grgura Velikog, shvaća jednako ozbiljno kao i oni. On, međutim, ocjenjuje da je to opasno. On piše da su pape u prošlosti uvijek iznova stvarale nove liturgije i ukidale stare. Ali istina je nešto suprotno tome. Umjesto toga, Tridentski koncil je „prepisao“ antički misal rimskih papa – koji je nastao u kasnoj antici – za opću uporabu, jer je to bio jedini koji reformacija nije okaljala.
Možda misa nije ono što najviše zabrinjava papu. Čini se da Franjo suosjeća s „hermeneutikom puknuća“ – tom teološkom školom koja tvrdi da je Crkva s Drugim vatikanskim koncilom prekinula svoju tradiciju. Ako je to istina, onda se doista mora spriječiti svako slavlje tradicionalne liturgije. Sve dok se stara latinska misa slavi, sjećanje na prethodne dvije tisuće godina neće se ugasiti.
To se sjećanje, međutim, ne može iskorijeniti čistim prakticiranjem papinskog pravnog pozitivizma. Tridentska misa vratit će se uvijek iznova u život Crkve i bit će kriterij po kojem će se Crkva u budućnosti morati mjeriti.
