“… Treba biti takva razlika između svećenika i bilo kojeg dobrog čovjeka kakva je između neba i zemlje – i zbog tog razloga, svećenička se krepost mora čuvati, ne samo da se ne približi teškim grijesima, nego ni najmanjima!”
Danas donosimo razmišljanje pape sv. Pia X. o važnosti molitve u životu jednog svećeniku. Cijeli tekst objavljen je na blogu murusinexpugnabilis koji preporučujemo čitateljima.
U povodu svoje pedesete godišnjice svećeništva 1908., papa sv. Pio X. uputio je svećenicima cijeloga svijeta poticajno pismo Haerent animo, poznato pod svojim podnaslovom Exhortatio ad clerum catholicum.
To je poziv svećenicima na svetost, u kojem se naročito ističe misao da razlika između svećenika i prosječnog “dobrog čovjeka” mora biti tako velika kao razlika između neba i zemlje. Ovu misao sv. Pio X. temelji na učenjima svetih otaca:
… Treba biti takva razlika između svećenika i bilo kojeg dobrog čovjeka kakva je između neba i zemlje – i zbog tog razloga, svećenička se krepost mora čuvati, ne samo da se ne približi teškim grijesima, nego ni najmanjima. U prilog prosudbe tako časnih ljudi govori Tridentski sabor, kad opominje klerike da izbjegavaju ‘također i lake prijestupe, koji su kod njih najteži’ (Sess. XXII., de reform., c. I.): najteži dakako, ne u samoj stvari, nego u odnosu na onoga koji griješi, kojima s većim pravom nego građenim hramovima pristaje ona: ‘Kući tvojoj dolikuje svetost’ (Ps 92, 5).”)
Dakle, ako uspoređujemo svećenika s prosječnim “dobrim čovjekom”, svećenik mora biti na daleko višoj razini. Ne smije se događati da laici žive kreposnije nego svećenici. Recimo, danas možete vidjeti u nekim crkvama prizore gdje poneka dobra baka sama u crkvi klečeći moli krunicu. A župnik? Kako to da njega nikada ne vidite da klečeći moli pred svetohraništem? Dobro, ovaj primjer možda nije baš vješto sročen (jer se možda župnik klanja i moli u skrovitosti), ali razumijete što se želi reći? Ne smije se događati da laici imaju snažniji duhovni život nego svećenici. Štoviše, svećenici ih u tome moraju toliko nadvisivati: “koliko je razlika između neba i zemlje.
Sv. Pio X. kaže da svećenik bez svetosti prestaje biti sol zemlje:
Isto tako, zanemarivši svetost, svećenik više ne može biti sol zemlje, jer nipošto nije prikladno sravniti ono što je pokvareno i okaljano sa neporočnošću; naime, gdje manjka svetosti, tamo nužno dolazi pokvarenost. Zbog toga Krist, ukazujući na tu sličnost, naziva takve svećenike bljutavom solju, koja ‘nizašto više ne koristi, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze’ (Mt 5, 13).
Sv. Pio X. se pozvao na pismo pape Leona XIII. Testem benevolentiae nostrae, kojim je osuđena hereza amerikanizma. Naime, “amerikanisti” su stavljali “aktivne kreposti” (aktivizam u svijetu) ispred “pasivnih kreposti” (molitva, post, samozataja, mrtvenje, kontemplacija…).
Pojednostavljeno rečeno, amerikanisti su razmišljali ovako: “Ma, koga briga što ja ne molim i ne činim pokoru; važno je da pomažem siromašnima. Ostalo nije ni bitno.”
Tu zabludu je sv. Pio X. osudio i u enciklici Pascendi Dominici gregis, kao jednu od glavnih modernističkih hereza.
Razumljivo je stoga zašto sv. Pio X. toliko inzistira da svećenik mora biti čovjek molitve, pokore, mrtvenja i kontemplacije. Iako upozorava da se pri tome ne smiju zanemariti dužnosti prema vjernicima (propovijedanje, ispovijedanje, pohodi bolesnicima i umirućima, poučavanje neukih itd.), ipak naglašava:
Usred toga, naime, treba imati pri umu Pavlovu opomenu: ‘Niti je što onaj koji sadi, ni onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje rasti’ (1 Kor 3, 7). Makar hodajući i plačući bacali sjemenje; makar ga obrađivali velikim trudom, ali da bi isklijalo i dalo željene plodove, to je samo do Boga i njegove premoćne pomoći.
Crkva treba svete svećenike. Svećenike koji se svakodnevno trude oko svoga posvećenja. Papa sv. Pio X. otvoreno upozorava one koji se toga ne drže:
Jao svećeniku koji ne zna držati svoje mjesto, i ime svetoga Boga kome treba biti svet, nevjerno pogrđuje! Najgore je kad se pokvare najbolji: ‘Veliko je dostojanstvo svećenika, ali velika je njihova ruševina ako sagriješe; radujmo se uzvišenju, ali strahujmo od pada: nije tolika radost što se držao uzvišeno, kolika je tuga što je nisko pao’.
Jao stoga svećeniku koji, zaboravivši se, napusti nastojanje oko molitve; koji odbaci hranu pobožnoga čitanja; koji nikada ne pogleda u sebe da čuje glasove savjesti koji ga optužuju! Jadnika neće potaknuti ni sve gore rane duše, niti plač majke Crkve, dok ne ponese one strašne prijetnje: ‘Zaslijepi srce ovoga naroda, i otežaj njegove uši i zatvori njegove oči, da ne bi možda vidio svojim očima i čuo svojim ušima, i srcem svojim razumio, i obrati se i ozdravim ga’ (Iz 6, 10). – Neka ovu žalosnu kob odvrati od svakoga od vas, ljubljeni sinovi, Bog koji je bogat milosrđem: On koji promatra naše srce…
Zato je doista potrebno da svećenik bude čovjek intenzivne molitve.
Ali svećenik se mora mnogo više od drugih pokoriti Kristovoj zapovijedi: ‘Treba svagda moliti’ (Lk 18, 1); koje se tako dosljedno držao Pavao kad je poticao: ‘U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju’ (Kol 4, 2); ‘Bez prestanka molite’ (1 Sol 5, 17).
Jedna mala digresija… Kako zapravo izgleda molitveni život jednog istinski revnog svećenika? Tko bi u tome mogao biti uzor? Mislim da je ovdje najbolje navesti primjer sluge Božjega fra Ante Antića.
Evo što o. Katalinić piše u životopisu fra Ante Antića iz 1967. godine:
Ante Katalinić, Dobri otac Antić, Split, 1967., str. 126.
O molitvi i važnosti svećeničke formacije više pročitajte ovdje
