Vjerni katolici često znaju usporediti današnje biskupe sa starim svetim biskupima i smatraju da prvima nažalost nedostaje hrabrosti. Čini se da se ne ponašaju onako kako bi Božji ljudi trebali – sa žarom, ispunjeni vjerom i milosrđem.
Svjesno tvrdim da postoje mnogi pravovjerni biskupi. Ali čini mi se da su većina tih pravovjernih biskupa kukavice. Za sebe misle da su „vikari rimskog pape“ (koncept koji je Drugi vatikanski koncil osudio u enciklici Lumen Gentiumu) i boje se ekskomuniciranja i izdavanja anateme, kao što su to činili stari biskupi.
Hvala Bogu, ova današnja kriza ima jednu dobru crtu – odvaja muškarce od dječaka u episkopatu. Zahvaljujemo Bogu za biskupe kao što je mons. Paprocki, kao i za nadbiskupa Cordileonea koji je ekskomunicirao pomagače i poticatelje ubojstva djece i kojeg je poduprlo više od šesnaest drugih biskupa, te za biskupa Stricklanda iz Tylera u Teksasu, koji je neprestano bio spreman djelovati kao Božji čovjek – s hrabrošću i uvjerenjem.
Manje riječi, više djelovanja
Ali ako postoji jedna stvar koju smo naučili iz krize nakon Drugog vatikanskog sabora, to je sljedeća: brojni razgovori, izjave i dokumenti ne čini gotovo ništa da spriječi heretičke vukove da rastjeraju stado.
Kardinal Ottaviani bio je taj koji je 1966. tražio od svih biskupa da osude krivovjerje. Kad se Dietrich von Hildebrand sastao s Pavlom VI. u ljeto 1965. – čak i prije završetka Koncila – molio je Pavla VI. za istu stvar – anatemu. Ali Papa je smatrao da je to “malo oštro“ i odlučio da je neće izreći.
Slučaj Sveučilišta Notre Dame
Jedan od najgorih slučajeva ovog straha od poduzimanja odgovarajućih radnji odnosio se na biskupa South Benda, u Indiani, nakon što se Sveučilište Notre Dame (najelitnija katolička škola u SAD) pobunilo protiv nauka Učiteljstva 60-ih. Biskup je cijelo sveučilište htio staviti pod svoju upravu, ali je oklijevao čekajući da ga Rim podupre.
Rim to nikada nije učinio, a tisuće američkih katolika (i diljem svijeta) odvedeno je u krivovjerje pridruživanjem pobuni protiv Humanae Vitae (i drugih dogmi vjere), koju su predvodili heretički vukovi na Sveučilištu Notre Dame i u drugim takozvanim “katoličkim“ institucijama.
Doista, na sudnjem danu biskupe ovog naraštaja sudit će Krist, Dobri Pastir, o tome jesu li položili život za svoje ovce ili su dopustili da vukovi krivovjerci unište vjeru male djece, kao što smo vidjeli da se dogodilo. Ti krivovjerni vukovi iščupali su oltare, držali katolička sveučilišta taocima krivovjerja i svojim liturgijskim zlostavljanjem učinili ništa manje nego izbičevali Isusa Krista u Presvetom Sakramentu.
Doista, sam sv. Toma Akvinski snažno je branio biskupovu odgovornost izopćenja heretika. To je shvaćeno kao obveza milosrđa prema stadu.
Ta dokle, Gospodine, dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ću nositi bol u duši; tugu u srcu obdan i obnoć? Dokle će se dušmanin dizat’ na me? (Ps 13, 1).
Jedini put prema naprijed je milosrdna anatema
No, dopustite mi da se vratim na svoju poantu: dosta je bilo razgovora i dokumenata, jer oni neće pomoći. Samo će djelovanje – djelovanje Božjeg čovjeka – imati učinka. A to se djelovanje potvrđuje, tvrdim – u cijeloj povijesti Crkve – milosrdnom anatemom.
Kao što je Hildebrand rekao, ukazujući na korijen problema prije nekoliko desetljeća:
“Vrednovanje jedinstva ispred istine igra središnju ulogu u krizi Crkve; jer Kristova Crkva – sveta, rimska, katolička i apostolska Crkva – temelji se na ovom temeljnom principu: apsolutnom prvenstvu božanske istine, što je samo prvenstvo Boga.”
Ovo dokazano rješenje uvijek je bilo odgovor u vremenima hereza. Kritičari ovog rješenja u konačnici cijene jedinstvo iznad istine. Više se boje raskola nego zablude i laži. Hildebrand pobija kritičare anateme ovim riječima, proglašavajući da je anatema sama po sebi čin milosrđa:
„Anatema isključuje onoga koji ispovijeda krivovjerje, a tvrdi da je zajedništvu s Crkvom, ako ne povuče svoje zablude. Ali upravo zato, to je čin najvećeg milosrđa prema svim vjernicima, usporediv sa sprječavanjem opasne bolesti da zarazi bezbroj ljudi. Izolacijom nositelja infekcije štitimo tjelesno zdravlje drugih; anatemom štitimo duhovno zdravlje [.] …
Anatema predstavlja i više od toga. Prekid zajedništva s heretikom ni na koji način ne znači da prestaje naša obveza milosrđa prema njemu. Ne, Crkva moli i za heretike (kao što vidimo u tradicionalnim obredima Velikog petka); pravi katolik koji osobno poznaje heretika žarko moli za njega i nikad mu ne bi prestao pružati svaku vrstu pomoći. Ali ne bi trebao imati nikakvo zajedništvo s njim. Tako je sveti Ivan, veliki apostol ljubavi prema bližnjemu, rekao: „Rekne li tko: Ljubim Boga, a mrzi brata svog, lažac je“ (I Iv 4, 20). Ali je također rekao: „Ako tko dolazi k vama i ne donosi tog nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga“ (2. Iv 1, 10).
Stoga potičemo svakog klerika, teologa i službenika bilo koje vrste: Preispitajte se i razmislite o tome da razgovarate sa svojim biskupom o ovom rješenju.
Praktični koraci da se razriješi kriza
Svaki biskup ima jurisdikciju nad svojom dijecezom.
Svaki biskup ima moć i ovlast anatemizirati herezu. Ako ocijeni potrebnim, može to učiniti i za vrijeme zasjedanja biskupijske sinode (sinodalnost!).
Svaki biskup ima sposobnost prepoznati i proglasiti glavne hereze našeg vremena.
Svaki bi biskup trebao izdati milosrdnu anatemu u svojoj biskupiji. Biskup može jednostavno izdati dekret kao što je ovaj: Ako tko ne ispovijeda istine sadržane u ovoj izjavi prema smislu i shvaćanju koje je Crkva uvijek naučavala i naučava, neka bude izopćen.
Ako se ovo čini previše ekstremnim, zašto jednostavno ne učiniti isto s Professio Fidei (Ispoviješću vjere) koje je već u knjigama? ili Zakletvom protiv modernizma koja je nepogrešiva zakletva proglašavana desetljećima prije Pija X.?
Svaki slučaj krivovjerja mora se ispravno suditi s istinom i ljubavlju. To može i treba učiniti biskup, a ne samo Dikasterij za nauk vjere u Vatikanu.
Čini se da je jedan od razloga zašto je Zakletva protiv modernizma dokinuta bio taj što su je pojedinci s lošim namjerama zlorabili. Nisu slijedili primjer crkvene inkvizicije, koja je pošteno sudila svakoj osobi. Umjesto toga, ljudi su krenuli u “lov na vještice” kako bi pokušali ubiti svoje intelektualne suparnike i zaustavili akademski dijalog koji je uistinu bio neophodan. Možemo učiti iz pogrešaka iz prošlosti kako vraćanje anateme ne bi bilo zlouporabljeno.
Razumijem da ovaj prijedlog može zvučati kao san. Vjerojatno se neće provesti dok stvari ne postanu puno gore. Ali sada pozivam sve biskupe da čuju vapaj svojih vjernih ovaca koje uništavaju krivovjerni vukovi i da sa strahom gledaj na Kristov pravedni sud pred kojim će se pojaviti kad umru.
Razmislite gdje će Crkvu to dalje odvesti, ako i dalje institucionalno “jedinstvo“ stavlja iznad istine i milosrđa.
Pred tim strašnim sudačkim stolom Kralja kraljeva i Gospodara gospodara, mi ćemo svi – bez sumnje – morati odgovarati za duše koje su nam predane na brigu, kao što će i biskupi za vukove u svojim biskupijama. Svaki biskup koji je slaba srca pred krivovjernim vukovima treba poslušati riječi proroka:
„Ohrabrite se i budite odlučni! Ne bojte se i nemojte prédati pred njima. Ta sâm Jahve, Bog tvoj, ide s tobom; neće te zapustiti niti će te ostaviti“ (Pnz 31, 6).
