Dok slavimo rođenje Ivanovo to nas ujedno poziva na preispitivanje: koliko zaista računamo na ono vrijeme kad se na našem lijepom hrvatskom za trudnicu govorilo da je žena u blagoslovljenom stanju… I koliko začeće i rođenje djeteta više znači radost ne samo za majku, oca, obitelj, nego za susjede i za zajednicu?
Susjedi i rođaci su se radovali…
Rođenje Ivana Krstitelja ispunilo je proročke riječi anđelove „Bit će ti radost i veselje i njegovo će rođenje mnoge obradovati.“ Ali radost njegova rođenja upućuje nas i na njegovu radost još u majčinoj utrobi, naime, kada je zaigrao od radosti na glas Marijina pozdrava…
Svakom djetetu treba omogućiti takvo ozračje, odnosno u trudnoći ga izložiti glasu pozdrava Marijina, i Isusovoj oslobađajućoj blizini koja dolazi po tom pozdravu…
To je za Ivana bio trenutak ispunjenja Duhom Svetim, kako je proročki i najavio anđeo Zahariji: „Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe.“ (Lk 1, 15b)
To se dogodilo u trenutku Marijina pohoda Elizabeti… Na glas Marijina pozdrava zaigralo je od radosti čedo u utrobi Elizabetinoj i toga je trenutka Ivan bio ispunjen Duhom Svetim, i to toliko da se prelio i na Elizabetu. Tako i kaže: Napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje… .
Čedo koje je zaigralo od radosti oslobođeno je blizinom Svetoga i tako osposobljeno za ispunjenje Božjeg plana s njim. Radost koju je primio postala je radost koja se prenosi. Kao što je i najavljeno, bit će to radost koja potiče srca ponajprije na obraćenje, jer nema veće radosti za Nebo od obraćenja jednog grešnika.
ŠTO DAKLE ZNAČI IVANOVO ROĐENJE, IVANOV ŽIVOT ZA NAŠ ŽIVOT?
Koju poruku trebamo izvući za sebe? Dok slavimo rođenje Ivanovo to nas ujedno poziva na preispitivanje: koliko zaista računamo na ono vrijeme kad se na našem lijepom hrvatskom za trudnicu govorilo da je žena u blagoslovljenom stanju… I koliko začeće i rođenje djeteta više znači radost ne samo za majku, oca, obitelj, nego za susjede i za zajednicu?
Danas se umjesto toga sve više spominje planiranje djece, bez Boga u tom planiranju, ili još gore: sprječavanje začeća, dok je s druge strane sve više neplodnih parova koji možda tada najbolje upoznaju ljepotu značenja blagoslovljenog stanja.
Izgleda da ljudi ne znaju cijeniti blagoslov dok ga ne izgube. Ne znaju se radovati tako velikom daru od Boga, pa čak i Boga darivatelja zaboravljaju kad se oni odluče na planiranje i ograničavane rađanja na neku brojku dvoje, rijetko troje, a za više već se kod tolikih pojavljuju pomisli o abortusu, ili se pojavljuje zabrinuta rodbina, susjedi i znanci koji to sugeriraju…
Umjesto dakle rođaka i susjeda kakve su imali Zaharija i Elizabeta, koji su se radovali s njima zbog velikog Božjega dara i blagoslova, danas je nemali broj rođaka i susjeda koji se na vijest o novoj trudnoći prekoputa ne znaju radovati…
A sve je to zbog toga što se Boga isključilo iz onoga čega je on Tvorac, a prihvatilo se kulturu smrti i time prokletstvo. Da, na žalost, umjesto blagoslova mnogi izabiru prokletstvo koje će osjetiti na duge staze i za čitav život…
Poznavao sam par koji je doživio tragediju kad im je jedno od troje djece teško oboljelo i na kraju umrlo. Oni su se pitali zašto i zbog toga što im se dogodilo optuživali su Boga. Želeći im pomoći da izađu iz toga stanja kroz razgovor saznam kako su jedno dijete prije pobacili, a trebalo je biti četvrto.
„Stanite“, kažem im, „vi optužujete Boga jer vam je umrlo dijete, a sami ste jedno ubili.“ Zastali su na trenutak, a onda se pokušavali pravdati: „Ali tada nismo tako razmišljali, a i prijatelji i bolničko osoblje su nas poticali jer da što će vam četvero djece, tko će to hraniti, govorili su nam…“ Nakon toga su zašutjeli, bol jedne istine u njima se sad suočila s onim što im se dogodilo.
„Toga trenutka oteta vam je ona radost koju vam je Bog donosio i koju je preko vas želio širiti. No, i sada Bog vam se obraća s novom ponudom radosti kojom će iscijeliti tu bol u vama.“
„Što je to?“, pitali su.
„Jedno dijete više, ali ovaj put uključujući Boga u taj plan.“, rekao sam im.
Sreo sam ih opet nakon dvije godine, zračili su takvom radošću. U kolicima su gurali dva prekrasna dječaka.
TREBAMO POBUDITI RADOST ŽIVOTA!
Trebamo opet obnoviti svoju vjeru i zamoliti Boga da opet u nama, u našem narodu pobudi i potakne radost života i otvorenosti životu. Trebaju nam susjedi i rođaci kakve je imala Elizabeta s kojima ćemo se skupa radovati na novom životu, na novorođenim Ivanima. Tada će se svi čuditi i pitati: „Što li će biti od ovog djeteta, od ove djece; jer će ruka Gospodnja biti na njima.
ONOGA TRENUTKA KAD MI DOPUSTIMO, odnosno to znači kad udesimo svoj život prema Božjim zapovijedima, tada ćemo i mi biti tako otvoreni Duhu Svetom da nas može upotrijebiti u planu spasenja…
Sa stranice dominikanci.hr
