U Isusovom Govoru na Gori, u Blaženstvima, u srži Isusova propovijedanja, gdje se čini najmilosrdniji i najnježniji, gdje ga se najviše pogrešno karikira kao „dobričinu“ ili modernog mirovnog aktivista, upravo se tamo ispunjava sinajsko proročanstvo da kad Bog dođe među nas, moramo umrijeti. Kako to? Zato što Blaženstva, koja je Krist savršeno živio, neumoljivo vode ka križu, stvarnosti koja je nagoviještena u zadnjem i najduljem dijelu tog svetog popisa:
Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!
Kristovo potresno otkrivenje zahtjeva da svaki sljedbenik uzme svoj križ i umre s njim. Monaška askeza ozbiljno shvaća posao ubijanja starog čovjeka. Drugim riječima, zajedništvo s Kristom se u biti pronalazi na križu i ništa nije tako zastrašujuće grješnom tijelu kao ta pomisao. U starom sustavu, Božje nas je milosrđe poštedjelo i samo je životinja morala umrijeti, a mi smo ostali čitavi. Sad, ako nam je doista slijedili Krista, moramo svi i uzeti Izakov križ i slijediti novog Abrahama ka novom mučeništvu na Kalvariji. Opipljiv strah na Sinaju sad se pretvara u pozitivnu zapovijed: moramo svi biti voljni umrijeti u Kristu. To se doslovno traži od nekih od nas, danas više nego ikada. Dakle, u Blaženstvima i mučeništvu koje simbolizira naše krštenje, žrtveni sustav nije zapravo ukinut, nego je prikazan kao ono što je uvijek bio: proleptično sudjelovanje u žrtvenim obredima Kristova svećenstva u Crkvi.
Veliku žrtvu mučeništva – crvenog ili bijelog – svi smo pozvani postići, makar u mističnom smislu, oblačeći Krista; uistinu, to je srž kršćanskog otajstva. Ništa se nije promijenilo metafizički od Starog zavjeta: Bogu dugujemo sàmo svoje postojanje i ne možemo se usuditi približiti mu se bez čitavog svojeg bića u rukama, bez prihvaćanja našeg stanja kao stvorenja, što je naša smrt. Dakle, ono što se odigrava na oltaru je upravo naše mučeništvo, u osobi svećenika, koji stoji u osobi Krista. Sva krvava stvarnost mučeništva je sadržana u svakoj pojedinoj „nekrvnoj“ obnovi Kristove žrtve, koliko god se mi imućni zapadnjaci moramo truditi da to uvidimo. Kopti to zasigurno vide (vidi bilješku dolje). Trebamo vidjeti da kad svećenik stane pred oltar, on ponovo odigrava mučeništvo, strašno obredno ubojstvo koje je na otajstven način izvor našeg spasenja. Ako razmatranje te stvarnosti ne poziva na ogromno strahopoštovanje i duboku zahvalnost za ulogu svećenika koji predstavlja Kristovo umiranje za nas, nisam siguran što bi onda moglo. To je duh straha Božjeg, koji se rađa iz osjećaja apsolutne ovisnost stvorenja o Gospodinu, koji je oblikovao forme starih obreda sa svim njihovim tajanstvenim obrednim elementima.
U potpunoj suprotnosti našim strahovima o „klerikalizmu“ i zahtjevnima nekih za više „laičkog sudjelovanja“ u kleričkim ulogama, drevni Hebreji nisu vidjeli ništa privlačnog u ulozi svećenika. Taj posao je bio zastrašujuć. Svećenik-prorok morao je stajati u procijepu i podnositi u cijelosti Božji gnjev spram njegova grješnog naroda. Budući da je bio bliži Bogu, svećenik je stalno bio u smrtnoj opasnosti i Stari zavjet ima više od jedne priče o uništenju onoga koji je uvrijedio Božju nazočnost u svetištu. Bilo koji Izraelac bio je sasvim sretan što je netko drugi imao tu ulogu i htio je ostati što dalje!
„Ali to je Stari Zakon – Kristovi se sljedbenici ne trebaju bojati jer oni imaju Oca na nebesima koji ih voli!“ Sv. Ivan Zlatousti misli drukčije:
Svećeničko poslanje se uistinu vrši na zemlji, ali se ubraja među nebeske redove; uistinu zastrašujuće i teške naravi su bile stvari koje su se koristile prije darivanja milosti, poput zvona, nara, kamenja na prsima i efoda, pojasa, mitre, duge halje, zlatnog pladnja, svetinje nad svetinjama, duboke unutarnje tišine – i vrlo je naravno bilo tako: ni čovjek, ni anđeo, ni arkanđeo, ni bilo koje drugo stvorenje doli samog Parakleta nije uspostavio to zvanje i uvjerio ljude da, dok još bivaju u tijelu, predstavljaju anđeosku službu. Posvećeni dakle svećenik treba biti čist kao da stoji u samim nebesima usred tih sila.
Ali ako bi bilo tko ispitao stvari koje pripadaju redu milosti, vidjet će, koliko god malene bile, da su zastrašujuće i zadivljujuće i da je ono što je rečeno o zakonu istinito i u ovom slučaju, da ono što je učinjeno slavnim nema slave u tom vidu zbog one slave koja ju nadilazi (2 Kor 3,10). Jer kad vidite Gospodina žrtvovanog i položenog na oltaru, i svećenika koji stoji i moli nad žrtvom i sve klanjatelje poškropljene presvetom krvlju, možete li onda pomisliti da ste još među ljudima i da stojite na zemlji? Niste li, naprotiv, odmah preneseni na nebesa te, odbacujući iz duše svaku tjelesnu pomisao, zar s bestjelesnim duhom i čistim razumom ne razmatrate nebeske stvari? Kojeg li čuda! Koje li ljubavi Boga prema čovjeku! Njega, koji sjedi na visini s Ocem, u tom se času drži u rukama sviju i on daje sebe onima koji su ga voljni prihvatiti i prionuti uz njega. I sve to kroz oči vjere! Čine li ti se ove stvari vrijednima prezira ili takvima da se itko može podići protiv njih?
(O svećenstvu, III.4)
To „odbacivanje svake tjelesne pomisli“ je mučeništvo tijela na koje smo svi pozvani. I trebali bismo biti sretni što nas se ne sudi kao svećenika koji stoji in persona Christi, jer nismo dostojni, naša je vjera preslaba, naša pobožnost odveć mlaka. Kad bi se od nas tražilo njegovo mučeništvo, bismo li ga mogli prihvatiti? Protiv koga će Božji sud gorjeti jače na sudnji dan? Svaki put kad dopustimo svećeniku da uziđe na oltar Božji, ispovijedamo iznova svoju bezvrijednost, svoju nespremnost i neuspjeh u podnošenju svojeg dnevnog mučeništva. Svaki put kad svećenik uziđe k oltaru kako bi stao pred Boga, ispovijedajući svoju nedostojnost, to je podsjetnik na veliku zamjenu koju je Krist učinio za naše grijehe, njegov ulazak u Svetinju nad svetinjama kako bi nas zagovarao, te je stoga poticaj da učinimo istu potpunu žrtvu, nasljedujući njega. Tradicionalne liturgije nam u svojoj ceremoniji silovito predočuju tu žrtvenu dramu i time nam omogućuju da bolje uđemo u otajstva našeg otkupljenja.
U modernom obredu, jedva nam je dopušteno pomisliti da svećenik, i stoga Krist koga on predstavlja, čini bilo kakvo veliko djelo. Čini se kao da je tamo, gleda, odobrava; ima nam nešto za reći u propovijedi. Ali čini se da nema ništa od veličanstvenog uprisutnjenja, ništa čudesno ili neophodno u njegovoj prisutnosti. Ova beznačajnost svećeničke uloge odražava se, naravno, neposredno na naše štovanje Krista i našu percepciju njegovog djela za nas. Ako velečasni nema snažnu, muževnu svećeničku ulogu, pretpostavljamo da ni Krist nije učinio ništa važno! Zašto je on uopće morao umrijeti? Sve te dvojbe mogu ispuniti vakuum koji ostaje za obredom koji se više se ne usredotočuje na svećeničko posredovanje, nego na maglovito „sudjelovanje“ i „uključenost“. Taj obred također uklanja sve izražaje nedostojnosti, straha i poštovanja kojima su prožete sve tradicionalne liturgije – Confiteor, Domine, non sum dignus, nakloni, pokleknuća i križanja – u korist hladnog i neformalnog samopouzdanja u svetištu.
Snaga obrednog simbolizma trebala bi biti uvelike neovisna o svetosti samog svećenika, što ga pak ostavlja slobodnim da bude sakramentalni kanal, umjesto da se nameće na liturgiju. To je genij istinski sakramentalnog obreda: podlažući mu se, postajemo djelotvorni sakramentali jedni za druge, čak i ako su naši životi na razne načine manjkavi. Mnogi svećenici slave novu misu pribrano i s istinskom svetošću. Ali pred ogoljelim simboličkim govorom modernog obreda, puk je potpuno na milosti predslavitelja, njegove osobne svetosti i karizme. To znači da su mnoge takve mise ispunjene poštovanjem te su učinkoviti instrumenti milosti. Ali s obzirom na to da se radi o slučajnosti predslaviteljeve karizme, a ne o unutarnjoj logici samih formi, svejedno ostajemo s opasnim klerikalizmom koji stavlja liturgijsku učinkovitost u ruke individualnog celebranta.
Dakle „svećenički stav“, kako bismo ga trebali zvati naspram protestantskog „predsjedateljskog“ stava, čuva mogućnost istinskog straha Božjeg, koji je od svih darova Duha Svetoga danas možda najviše podcijenjen. Poučava nas da se prema Bogu nitko, ni na koji način ne treba olako odnositi. Naravno, on svakoj osobi nudi posvojenje, njegovo milosrđe traje u vijeke i uvijek kuca nježno na vrata naših srdaca. Ali to nije cijela slika; Bog milosrđa je također Bog suda. Ove dvije istine mora se držati u tenziji.
Neka se, dakle, naši svećenici okrenu istoku, prema uskrslom Gospodinu. Neka se okrenu kako bi prokazali teologije pukog političkog oslobođenja i sociološkog okupljanja koje bi Crkvu svele na organizaciju za socijalnu službu u najboljem slučaju ili političku revoluciju u najgorem slučaju. Ali neka se također okrenu prema istoku kako bi pokazali da je samo Jedan koji pruža hranu koja jedina može utažiti svu čovjekovu žeđ, jedni Spasitelj koji svima nama, nedostojnima, donosi blagoslove onog božanskog života koji je jedini prihvatljivi materijal za izgradnju Božjeg kraljevstva na Zemlji.
Bilješka: Fr. Roberto Spataro razmatra vezu između žrtve i rasprostranjenosti kršćanskog mučeništva u našim danima: „Na periferijama ili u istočnom dijelu svijeta, osobito gdje većinski vlada radikalni oblik islama, vjernici „u izlasku“, a čak i oni koji razborito ostaju u svojim domovima, doživljavaju krvavo ili polukrvavo mučeništvo koje uzrokuju raznovrsne teškoće. Prema pouzdanim statistikama, brojke su zastrašujuće: svakih pet minuta, jedan kršćanin je ubijen. Od ove godine imamo novu riječ zlokobnog značenja: kršćanofobija. Crkva u izlasku 21. stoljeća je Crkva mučeništva.
Žalosno je da čak i pastiri s teškim odgovornostima i katolički intelektualci koji imaju opširne platforme – kad prema vlastitim ukusima kroje profil onoga što nazivaju, koristeći poprilično prijeporan izraz, „Franjinom Crkvom“ – zaboravljaju ovu dramu koja bi trebala biti apsolutni prioritet u naučavanju i djelovanju Crkve u izlasku. Istina VO Missae – kao što dobro znamo – nije ona „happening“ zabava na koju se Kristova žrtva na oltaru ponekad žalosno svodi. Na misi svi mistično uzlazimo na Kalvariju i to nije tek neka ugodna šetnja. Uronjeni smo u priču progonstva, onu o savršenom Svetom Nevinome; njegova krv prolivena, njegova Muka obnovljena; Mučenik na čelu svih mučenika je žrtvovan na oltaru. Vjernika se tako vodi, opominje, priprema ga se na suočavanje s vlastitim mučeništvom, bilo ono bijelo ili krvavo.
(Isječak s predavanja „The Latin Mass for a Church Going Forth?”, 20. ožujka u Lecce.)
Zachary Thomas
Izvor: New Liturgical Movement
Prijevod: Snježana Maria Pezer
