Rijetki su sveci poput Monike imali sreću te im je životopisac bio toliko pozoran i pobožan. Bio je to, naime, ni manje ni više negoli njezin sin, sveti Augustin, jedan od najizvrsnijih krščanksi pisaca. „Začela me u tijelu – piše tako o njoj u svojim : Ispovijestima – kako bi živio u vremenu, a u srcu, kako bih živio u vječnosti“.
Život svete Monike bio je obilježen molitvama i suzama upravo za sina Augustina, koji je neko vrijeme uporno odbijao kako majčine molitve, tako i poticaje milosti. Tek je kratko pred smrt sveta Monika doživjela radost što joj je sin Augustin prigrlio krščansku poruku i hitro krenuo putem savršenstva.
Bili su to trenuci iznimne radosti, koja je uslijedila nakon ćitavog života provedenog u suzama i tjeskobi. Sveti ih Augustin opisuje na stranicama svojih: Ispovijesti.
Monika je rođena u mjestu Tagaste u krščanksoj obitelji te je odgojena vrlo strogo. Mlada se udala za poganina Patricija, s kojim je imala troje djece. Suprug joj je bio naprasit i tvrdoglav, ali je ona, kao mudra i razborita supruga, na njegove česte ispade bijesa odgovarala blagošću i strpljivošću, zahvaljujući kojima ga je na posljetku ne samo smirila, več i privela krsnom studencu, privučena krepostima i ljubavlju, kojima je krščanska vjera bila obdarila njegovu nježnu suprugu.
Ostavši udovicom, Monika je svu svoju pozornost usmjerila prema nemirnome sinu Augustinu, želeći ga odvratiti od života predana sjetilnim zadovoljstvima te zastranjela u opasno manihejsko krivovjere. Augustin, pun velikodušnih zamaha, ali i neodoljivo privučen zlom, pružao je snažan otpor: nisu ga smekšale ni majčine molitve, ni primjer njezina života, a niti njezine suze. Monika ga je već stala smatrati izgubljenim.
Međutim, jedne je noći usnula proročki san. Jedan joj je glas, kako bi umirio tjeskobu, prošaptao: „Ne može propasti sin tolikih suza!“
U srcu joj se opet pjavio tračak nade. Slijedila je svoga sina u Rim, Milano, Ostiju – uvijek nadasve diskretno, polažući sve nade u primjer svoga života, kao i u molitve. Suprotno prividu, Augustinov je žestok otpor stao slabljeti pa je do njega polako stala dopirati milost: susret u Milanu sa svetim biskupom Ambrozijem, ustrajan glas koji mu je prodirao u dušu, ćitanje Svetoga pisma …
Jednoga je dana napokon usljedio i odlučujući korak, obračenje. Postignut je cilj molitava i suza svete Monike. Njezina je zadaća time bila izvršena te je zaista nepunih petnaestak dana nakon toga i preminula u Ostiju, dugo oplakivana od sina koji bi je volio još imati uza se, kako bi joj ljubavlju uzvratio za život ispunjen suzama i tjeskobom
