Ovih dana na blogosferi se ponovno razbuktalo pitanje o dijeljenju Svete pričesti na svetim misama, najčešće u nazočnosti Svetoga oca, u kojima sudjeluje ogroman broj vjernika, ponekad i preko milijun, što smo mogli vidjeti ovih dana u Južnoj Americi.
Vjernici privrženi euharistijskoj žrtvi u svetom misnom slavlju, to jest svi katolici, zgražaju se nad slikama koje se pojavljuju s ovih ‘mega misa’ gdje laici često iz najobičnijih zdjela dijele sveti sakrament masama bez ikakve kontrole i s vrlo upitnim poštovanjem prema Tijelu i Krvi Kristovoj.
Kao prvo, postavlja se pitanje mora li pričest baš pošto-poto, biti dostupna svakom vjerniku na ovim misama. Na primjer, u Madridu na posljednjoj misi svjetskog Dana mladih kada je bilo i do dva milijuna vjernika, organizatori su jednostavno uklonili pomisao da bi svakome mogli podijeliti svetu pričest. U takvim prigodama se ponekad kao riješenje donese odluka da samo par tisuća, čisto iz praktičnih razloga, dostojanstveno primi svetu pričest.
A ako samo pogledamo gornju sliku vanjskog oltara u Brazilu onda sve one priče o skromnosti i štednji sigurno ne mogu biti razlog što se baš tada dijelila pričest u plastičnim čašama.
Na kraju krajeva, sve ovisi o organizatorima. Ako jedna župa u zapadnoj Hercegovini može dostojanstveno dijeliti svetu pričest na misama u kojima sudjeluje i do 30,000 vjernika, i to bez laika djelitelja (ako se ne varam), onda valjda jedna Biskupska konferencija može dostojanstveno organizirati jedan papin pohod. Zar ne bi svaka župa mogla pokloniti ciborij za ovu prigodu? Upute u Općoj uredbi Rimskog misala nisu tako komplicirane da ih se ne može pridržavati, pogotovo kada u mnogim zemljama gdje papa dolazi, papin posjeti treba biti najsvečaniji trenutak u njihovoj (crkvenoj) povijesti.
Ili sam možda, kako trenutno završavam prijevod razmatranja o Svetoj euharistiji kardinala Raymunda Burkea, samo u posebnom filmu pa prekomjerno gunđam oko sitnica. A baš je Bog u tim sitnicama.
