Na današnji dan, 19. srpnja, prije tisuću godina rodio se Hermann iz Reichenaua (1013-1054), zvan još i Herman Bogalj. Rođen je sa cerebralnom paralizom i drugim teškim bolestima pa su ga roditelji ostavili na čuvanje u benediktinskom samostanu u Reichenau na otoku Constance u Njemačkoj. Sa dvadeset godina postaje redovnik. Iako nije mogao ni hodati niti normalno pisati, a jedva je i govorio, postao je jedan od najcjenjenijih učenjaka svog doba. Njegovi suvremenici su ga zbog njegove svestranosti i genijalnosti nazvali ‘čudom našega vremena’.
Herman je briljirao u području matematike, astronomije, teologije i glazbe. Bio je također i poliglot a smatra se jednim od rijetkih Europljana koji su svladali arapski jezik. Kada je kasnije u životu oslijepio, upustio se u skladanje crkvenih himni i antifona. Proučavajući glazbu, uveo je novu diobu u sustav nota te pronašao novo pismo za same note. Njemu se pripisuje molitva ‘Zdravo Kraljice’ te himan ‘Spasitelja Majko slavna’, časoslov nekih svetaca: sv. Grgura, sv. Afre, sv. Wolfganga, zatim neke korizmene i uskrsne sekvencije.
Zdravo Kraljice (Salve Regina) mu je najpoznatija, a sam je Herman nikad nije bio u mogućnosti otpjevati. Zbog njegovih marijanskih himana nazivaju ga ‘marijanskim naučiteljem‘. Herman je umro 24. rujna 1054. godine, a blaženim je proglašen je 1863. godine.
O tom, doista, čudesnom čovjeku, patniku i učenjaku u naše doba napisala je roman Maria Calasanz Ziesche, a nosi naslov Posljednja sloboda.
Danas rijetko možemo čuti njegova remek djela u našim crkvama pa ih barem poslušajte ovdje:
