Na današnji blagdan svetoga Dominika sjetio sam se odlomka iz knjige Guy Bedoulle, Dominik ili Dar Riječi u kojem se opisuje Dominikov neobično živ odnos prema Kristu nazočnom u Presvetom Sakramentu.
Sveci puštaju da iz njihova potresenog srca, po ljubavi prema Kristu probodenog srca, poteku suze, osobito za vrijeme svetih tajni. Dominik je držao do toga da služi misu svaki dan, čak i na putovanju ako bi naišao na pogodnu crkvu. Slaveći misu, prolijevao je suza tako obilno da „jedna nije čekala drugu“, kako zgodno primjećuje brat Buonviso (B,21). Svi su to opazili jer se nije dogodilo jednom ili slučajno nego zaista svaki put, osobito za vrijeme euharistijske molitve i za molitve Očenaša. To kaže brat Stjepan (B,38), ali također i brat Frugerius iz Penne (B,46), koji je često prisustvovao njegovim misama, bilo u samostanu ili na putu, „i nijedna od tih misa nije bila bez obilnih suza“.
Kad je propovijedao, Dominik je nalazio tako dirljive riječi da je i sam bio ganut do suza. Kad se obraćao braći (B,6 i 47), ali i ostalima, „sam je često plakao propovijedajući i navodio slušatelje na plač“. Tako možemo lakše razumjeti kako su prvi dominikanci pokazivali ovo isto nagnuće prema suzama u svojim kajanjima, obračenju i molitvi, o čemu govore Knjižica i životopisi prve braće.
Dominikova vatrena narav navodila ga je na tihi, ali i na glasni plač. „Jecao je“ u svojim razmatranjima, posebice noćnim, kako to svjedoče dva redovnička poglavara iz Toulouse i prisni prijatelj iz Bologne. Svih se duboko doimala važnost što ju je pridavao noćnoj molitvi jer je poslije povečerja sam ostajao u crkvi da bi se tu „skrio“. Katkada je svojim uzdisajima budio braću koja su bila laganog sna. Neki su se znali skriti u svetištu i, uz slabo svjetlo noćne svjetiljke, pobožno vrebati na učitelja. Oni svjedoče o njegovoj dubokoj uronjenosti u molitvi.
