Sveti Franjo Ksaverski je, zajedno sa svetom Malom Terezijom, zaštitnik misija; dok je ova mala redovnica, zatvorena iza rešetki karmelićanskog samostana, prikazala svoja trpljenja za širenje Evanđelja, naš je neumorni misionar, u drugom razdoblju,ali na istu nakanu, proveo svoj život na dalekim i nepoznatim ulicama Istoka. Oba su to vjerodostojna lica misionarskog duha, koji oduvijek pokreće Katoličku Crkvu.
Francesco de Jasu y Xavier, Španjolac iz pokrajine Navarra, gdje je rođen 1506. godine. Uz plemenita i učena oca te bogatu i plemenitu majku, sudbina mu je već odmalena bila određena: dobar studiji i potencijalno sjajna karijera. Da bi ostvario roditeljske planove, prvi korak koji je mladi Franjo trebao učiniti odveo ga je u Pariz, čije je drevno i čuveno sveučilište nudilo najbolju moguću kulturu, ali i naobrazbu. Ondje je odsjeo u Kolegiju svete Barbare, gdje je sklopio ključna poznanstva za svoj budući život. Sreo je Petra Fabera, s kojim je dijelio sobu, kao i još jednog neobičnog i postarijega studenta, također Španjolca, po imenu Ignacije Loyolski. Otada je bilo: zbogom karijeri! Dana 15. kolovoza 1534., s tom je dvojicom prijatelja, kao i s još četvoricom istomišljenika, dao zavjet hodočastiti u Svetu Zemlju i posvetiti se apostolskom životu u siromaštvu i čistoći. Bili su to prvi pripadnici časne družine koja će dobiti ime Družba Isusova.
Godine 1536., nakon što je četiri godine proveo kao rektor kolegija Dormans-Beauvais, napustio je Pariz i pošao u pravcu Venecije, odakle se nadao uputiti u Palestinu. No, to mu se neće ostvariti. Tisuće je prepreka stalo na put tom njegovom planu. No, grad Duždeva ostao je važnom etapom na putu ovog plemenitog španjolskog hidalga: upravo je tu, naime, zaređen za svećenika i proslavio svoju prvu svetu Misu. Potom se u Rimu pridružio svome prijatelju Ignaciju te s njime surađivao na sastavljanju konstitucija i konačnom utemeljenju Družbe Isusove.
Franjo je imao tridesetpet godina kada ga je Ignacije, kao general Družbe, udovoljivši tako zahtjevu portugalskoga kralja, zajedno sa subratom Rodriguezom odabrao za misije na Istoku. On je, s pravim apostolskim duhom, na taj poziv odgovorio jednostavno: „Evo me“. I tako se ukrcao na trgovačku lađu, uzevši sa sobom samo brevijar i krunicu. Bio se uputio za Goou. Ondje je i stigao nakon dva mjeseca napornog putovanja, na kojemu je pretrpio morsku bolest, liječeći je – tako što se brinuo o ostalim bolesnicima na brodu.
U Goi, civilnoj i vjerskoj prijestolnici portugalskog carstva, uspostavio je svoj glavni stožer. Neko se vrijeme brinuo za tamošnje siromahe: uvijek s krunicom u ruci, prolazio bi od straćare do straćare, krijepeći bolesne i posjećujući gubavce, kako bi imi svojim svjedočanstvom donio poruku kršćanske nade. Okupljao je oko sebe i djecu, kojoj je djelotvorno i žarko prenosio temelje kršćanske vjere sadržane u katekizmu.
No, Goa bijaše za nj’ premalena pa ga misionarski žar ponio dalje, do stanovnika bližih i daljih otoka o kojima je čuo, a koji još nikada ne bijahu primili kršćansku poruku. I tako bi koristio svaku prigodu za ukrcati se i posjetiti te daleke ribarske otoke – primjerice Sri Lanka – a također i one gdje su još živjeli necivilizirani stanovnici, kako bi i ondje posijao Riječ Božju.
Strahujući za njegov život, prijatelji su nastojali spriječiti ta pustolovna putovanja, krijući mu prijevoz. „Ako ne pronađem lađu – tada bi govorio Franjo – plivat ću.“ Zatim bi rekao: „Da na tim otocima ima zlatnih rudnika, kršćani bi ih opsjedali, a duše vrijede više od zlata“.
Godine 1549. naš se misionar iz Goe bio uputio sve do tajnovita Japana, gdje je uspio osnovati malu kršćansku zajednicu, iako nije poznavao niti jezik, niti običaje.
Iz Japana je u pratnji mladoga Kineza pokušao doprijeti i do Kine, bajkovite zemlje, odakle su – prema riječima Japanaca – dolazile sve najljepše stvari.
No, došavši u Singapur, na svega stotinjak kilometara od kineske luke Canton, teško se razbolio. Umrijet će od od upale pluća, gotovo potpuno sam, u zoru 3. prosinca 1552. godine. Prije nego što je umro, mladi mu je Kinez, koji ga je pratio, u ruke stavio upaljenu svijeću, simbol svjetla kojega je ovaj revni misionar želio pronijeti svim krajevima svijeta.
Kao neumorni utemeljitelj modernih misija, sveti Franjo Ksaverski nastojao je prije svega osigurati i formirati autohtoni mjesni kler. Ostavio je neke kraće teološke spise, kao i nadasve važnu zbirku pisama. Svetim ga je proglasio Grgur XV., godine 1622.
(iz knjige SVECI kroz godinu, P. Lazzarin)
