Oduvijek sam imao posebnu naklonost prema svecima protureformacije, možda zato što su oni bili veliki primjeri apostolske revnosti u vremenima velikih društvenih previranja. To su bili su muškarci i žene vrijedni poduhvata, često suočeni s otporom svijeta i Crkve, iako su bili angažirani na poslu za spas oboje. Prevladali su gotovo nezamislive moralne i fizičke opasnosti kako bi ostvarili svoj životni poziv.
Brzo mi padne na pamet sveta Terezija Avilska koja je radi osnivanja samostana, ponekad čak i tajno, propješačila Iberiju. Goruća želja svetog Franje Ksaverskog za obraćenjem azijskih naroda pruža olakšanje u usporedi sa slabim naporima današnjih programa evangelizacije Crkve. Sveti Filip Neri, kojemu je rečeno da je „Rim [bio] njegova Indija“, pokazuje nam kako evangelizacija ne mora započeti s velikom i međunarodnom pozornicom, već je to možda najbolje učiniti lokalno i uz intenzivno formiranje učenika u vlastitim zajednica.
Najistaknutiji među svecima tog doba, posebno u lekcijama koje imaju za naša postmoderna vremena, je veliki sveti Franjo Saleški, savojski aristokrat koji je postao klerik, čija su učenost, dobrota i blagost još uvijek poznati. U današnje vrijeme Crkva je prepuna prijedloga kako dalje s novom evangelizacijom, a mogli bi se u ugledati u ovog velikog svetca i njegova postignuća u vrlo teškim okolnostima.
Situacija u kojoj se našao sveti Franjo Saleški, kao i nekoliko drugih ljudi njegova doba, gotovo je metafora kršćanstva 21. stoljeću. Kao ženevski biskup, kojem je zabranjeno djelovanje u vlastitom gradu, bio je pod nadzorom neprijateljske kalvinističke teokracije. Možemo vidjeti paralele u svoje vrijeme, jer smo sve više isključeni i „izbačeni“ iz same kulture koju smo pomogli stvoriti. Sveti Franjo, kao odgovor na takvo isključenje, uključio se u jednu od najuspješnijih apologetskih kampanja svoga vremena, stavljajući brošure (i druge materijale) ispred vrata i na javnim površinama kako bi vratio svoj narod u Crkvu. Komunikacija je bila u središtu programa evangelizacije svetog Franje i ona uvijek mora biti središte naše strategije dijeljenja Krista s drugima.
Od početka 21. stoljeća, sva trojica papa (i oni prije njih) su stavili evangelizaciju u prvi plan misije Crkve. Ipak, tlo se ispod nas nastavilo mijenjati sve većim, a možda i prijetećim tempom. Ipak, ovo nije prvi put da se Crkva mora prilagoditi brzim društvenim promjenama, a neće biti i posljednji put. Dok je u vrijeme Franje Saleškoga tiskara omogućavala brzo i jeftino širenje informacija za javnost, danas je svima koji imaju pristup Internetu na dohvat ruke više informacija nego (možda) u svim knjižnicama svijeta zajedno.
Istodobno, primjer svetoga Franje Saleškoga podsjeća na važnost sve izgubljenije umjetnosti apologetike, do čijeg se ponovnog otkrivanja mora doći kako bi kršćani mogli dijeliti vjeru s inteligencijom i dosljednošću.
Apologetika je, nažalost, stekla gotovo radioaktivnu reputaciju u desetljećima nakon Drugog vatikanskog koncila, udružena s idejom „prozelitizma“ ili prisilnog obraćenja. To je potpuno netočna i obmanjujuća dvosmislenost. Djelo apologetike je staro koliko i samo kršćanstvo, kao što je jasno rekao sv. Petar (1 Pt 3,15), i kao što su neki od najranijih kršćanskih literarnih djela pisana u obliku sveobuhvatne obrane kršćanskog vjerovanja i prakse, kakva je pronađena kod Justina Mučenika ili Origena iz Aleksandrije. Zadatak apologetike ni na koji način nije suprotstavljen paradigmi dijaloga. Dijalog postavlja pozornicu za angažiranje srca i umova; apologetika, kada je dobro predstavljena, daje dubinu i sadržaj tom dijalogu. To je jedan od razloga zašto je apel na dijalog i dovođenje ljudi „za stol“ prvi korak, ali on sam nije dovoljan da angažira cijelu osobu.
U određenom smislu, postmoderni dijalog ima otvorenost, ali mu nedostaje logos (riječ). Odnosno, postoji komunikacija između ljudi (prefiks, dia), ali ne postoji racionalni ili temeljni sadržaj koji bi se trebao prenositi.
Od objave koncilskog dokumenta Unitatic Redintegratio, a posebno nakon enciklike Ut Unum Sint (1995.) pape Ivana Pavla II., ekumenizam je bio glavni prioritet Crkve, u skladu sa željom našega Gospodina za jedinstvom među vjernicima. Međutim, kao što je široko primijećeno, dogodile su se dvije stvari. Prvo, razlike između apostolskih crkava i „crkvenih zajednica“ i dalje se nastavljaju povećavati. Papa Ivan Pavao II. je inzistirao na tome da zajednice „pomažu jedna drugoj da se zajedno hodaju u svjetlu apostolske tradicije“ (Ut Unum Sint, 16). Što je gotovo nemoguć zadatak, jer ogromni dio kršćanskog svijeta ne vidi apostolsku predaju kao nužnu ili obvezujuću, i nikada to nije učinio. Drugo, Ivan Pavao II. je inzistirao da se „jedinstvo koje je Bog htio može postići samo pridržavanjem sadržaja objavljene vjere u cijelosti“ (ibid, 18).
Koliko god je Vatikanski koncil inzistirao na uniji (jedinstvu) temeljenoj na jednom krštenju i jednom Gospodinu, prethodna potreba za jednom vjerom nije bila toliko snažno promatrana. Na primjer, sve veći broj svećenika u pastoralnom radu svjestan je činjenice da krštenja protestanata postaju sve sumnjivije zbog nedostataka materije i forme. Što su ove zajednice udaljenije od svete tradicije, njihova praksa – liturgijska – postaje sve različitija. U svakom slučaju, intelektualno i duhovno bogatstvo koje postoji u apostolskom kršćanstvu (prema kojem su definirane one Crkve koje održavaju apostolsko nasljeđe, sakramentalni sustav i koje se pridržavanje barem nekih ekumenskih koncila) ostaje primarno sredstvo privlačenja konvertita (obraćenika). Autentična liturgija, budući da je ona očitovanje vjere Crkve, također je snažno oruđe za formaciju katolika i može privući one koji ne dijele našu vjeru u ljepotu štovanja Trojedinog Boga.
Jedna stvar koja se često previđa u priči o postignućima svetog Franje je njegovo rano obrazovanje, koje mu je stvorilo čvrste temelje kao obrazovanog gospodina. To mu je kasnije (odlično) poslužilo kao propovjedniku i vodiču duša. Njegov je lik, čak i prije nego što je primio sveti red, bio vrlo sličan poznatim riječima svetog John Henryja Newmana u vezi s formiranjem vjernika laika:
„Želim laike, ne arogantne, ne nagle u govoru, ne osporljive, već ljude koji znaju svoju vjeru, koji ulaze u nju, koji znaju gdje točno stoje, koji znaju što imaju i što nemaju, koji znaju svoju vjeru toliko dobro da je mogu izložiti, koji znaju toliko povijesti da je mogu braniti. Želim inteligentne, dobro poučene laike. Želim da uvećaju svoje znanje, kultiviraju svoj razum, dobiju uviđaj u odnos istine prema istini, nauče da vide stvari kao što jesu, da razumiju kako se vjera i razum odnose jedno prema drugome, koji su temelj i princip katoličanstva…“
Tri prioriteta
Prvi prioritet je da pisci i apologeti budu vrlo pažljivi prema životu ljubavi. Je li slučajno da toliko ljudi započinje s dobrom namjerom braneći vjeru na Internetu, ali na kraju pate od razočaranja, bijesa i gađenja? Ili da neki, počevši od ljubavi prema istini, postaju ogorčeni i tako bijesni prema Crkvi, njezinim svećenicima i drugim katolicima? Salezijanska opcija stavlja karakter i kreposti na prvo mjesto kao najzvučniji temelj evangelizacije, tako da u svojim riječima i djelima uvijek možemo biti ljubazni, iskreni i poučni.
Drugi prioritet je obrazovanje, u punom smislu riječi, i u svakoj dostupnoj prilici svećenik posebno mora iskoristiti mogućnosti koje ima i stvoriti nove za učinkovito poučavanje vjernika zdravom nauku. Bilo da je riječ o homiliji, proučavanju Biblije, poučavanju u župnoj školi ili na mnoge druge načine. Što svećenik više predaje o spasiteljskom Kristovom učenju vjernicima laicima na način koji će oni to moći dijeliti, to će biti bolje za duše pod njegovim zaduženjem.
Treći prioritet je njegovanje božanskog štovanja u njegovim najčasnijim i najsvečanijim oblicima, jer upravo u tom kontekstu najintenzivnije prinosimo Bogu svoje klanjanje, gdje ljubav euharistijskog Gospodina najprisnije ulazi u naša tijela i duše. Sveti Franjo Saleški je prakticirao sve te stvari u svome životu i službi. Ponekad zaboravimo da su njegova najpoznatija djela zapravo djela duhovnog usmjerenja, te on koristi zapanjujuću i čudesnu količinu slika kako bi prenio značenje onoga što govori. Njegova odanost vrlini, zdravom poučavanju i dostojnom štovanju bila je, i jest, pobjednička strategija.
Sveti Franjo Saleški je uistinu razumio stvarnost militantne Crkve. Koju ne treba shvatiti kao tvrđavu pod opsadom, već kao vojsku u pokretu. Kada je naš Gospodin obećao da je vrata pakla neće nadvladati, ne bismo trebali pretpostaviti da je mislio samo na obrani, već i na napadu. Vrata pakla, to jest kraljevstvo laži i zlobe, ne mogu izdržati snagu istine i dobročinstva. Lik svetoga Franje Saleškoga nas poziva da naviještamo Krista herojskom ljubavlju.
