Prije nego se odrekao novca kako bi pošao za Kristom, Matej,odnosno Levi, bio je carinik. Taj je posao među Židovima bio na vrlo lošem glasu: povezivali su ga s krvopijama sirotih u korist uzurpatora – rimskoga cara. Carinici su rijetko bili pošteni pa se malo tko među njima nije okoristio položajem.
Tako su ljudi,kada je Isus prihvatio poziv na ručak jednoga Levijeva kolege, Zakeja, sablažnjeni komentirali: „Kako je moguće da vaš Učitelj jede s carinicima i grešnicima!“
I Matej je jednoga dana na ulici susreo Isusa. Živio je u Kafarnaumu, gradiću koji je, iako nevelik, bio važan, jer se nalazio nedaleko velikog puta kojim su karavane dolazile iz pravca Sirije. Radi toga se ondje nalazilo porezno središte, kao i garnizon rimskih vojnika. Matej je sjedio na svojoj klupici i sa zadovoljstvom naplaćivao cestarinu karavanama, kadli ga je ugledao Isus, koji je u to vrijeme obilazio mjesta na obali Tiberijadskoga jezera, i rekao mu: „Pođi za mnom!“ I ovaj ga poslušao: „On usta i pođe za njim“. Ostavio je sve ondje na cesti: i novac, i dokumente, kako bi s oduševljenjem stao slijediti Isusa iz Nazaretha.
Tu je svoju gestu želio na neki način obznaniti pa je Isusa pozvao u svoju kuću i ondje upriličio veliku gozbu, kako be se oprostio od prijatelja i rodbine.
Evo kako nam Luka prenosi taj događaj: „I Levi mu u svojoj kući priredi veliku gozbu. A s njime bijaše za stolom veliko mnoštvo carinika i drugih. Farizeji i pismoznanci njihovi negodovahu i govorahu njegovim učenicima: „Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete?“ Isus im odgovori: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.“
Potom se Matej oslobodio svega novca što ga je posjedovao i dao ga za milodar, ali nadasve diskretno, onako kako je učio Isus, a to je upravo Matej naglasio u svome Evanđelju: „Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti.“
Nakon iskaza o njegovu pozivu, Evanđelja Mateja spominju još samo u jednom navratu, dok je inače ostao u sjeni Učiteljevoj, u posvemašnoj vjernoj poniznosti i velikodušnosti, sljedeći Ga sve do kraja.
Kakvih dvanaestak godina nakon Gospodinove smrti, spremajući se u misiji u druge zemlje, Matej je odlučio zapisati ono što je vidio i čuo o Gospodinovu životu, kako bi to ostavio u spomen židovskim zajednicama, kojima je osobno prenio Radosnu Vijest. Tako je nastalo prvo od četiri Evanđelja.
Matej je pisao na aramejskom, pučkom jeziku Židova. Svoj iskaz započinje genealoškim stablom Isusovim, da bi pokazao kako su se u Njemu ostvarila proroštva i iščekivanja Izabranoga naroda.
Njegovo je Evanđelje, napisano iskreno i jednostavno, prožeto negdašnjim poslom njegova autora. Naime, Matej se češće od preostale trojice autora poziva na Gospodinov nauk o ispravnim služenju novcem: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu.“ I Još: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvo.“
Ostali ga evanđelisti, kada o njemu govore, nazivaju Levi, dok se on sam radije naziva ‘Matej’. Svoje Evanđelje završio je riječima Uskrsloga: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“
Poslušan toj Gospodinovoj zapovijedi, jednoga se dana i sam našao kao misionar na području Etiopije i Perzije, završivši život mučeničkom smrću.
(iz knjige Sveci kroz godinu, P. Lazzarin)
