U nedjeljno jutro, 2. kolovoza 1903., u vatikanskoj Sikstinskoj kapeli započelo je treće glasovanje za izbor nasljednika pape Lava XIII. Kardinal Mariano Rampolla del Tindaro, bivši državni tajnik pokojnog pape, mogao je računati na većinu glasova i trebao je biti izabran, kada je iznenada kardinal Ian Puzyna, nadbiskup Krakova, zatražio riječ i, u ime Njegovog apostolskog veličanstva Franje Josipa, austrijskog cara i ugarskog kralja, uložio veto protiv njegove kandidature. Veto, koji je ukinut nakon ove konklave, bio je drevni privilegij dodijeljen ne samo Austrijskom Carstvu nego i katoličkim kraljevstvima Francuskoj i Španjolskoj. Rampollin izbor nije uspio, a u ponedjeljak 3. kolovoza navečer, na sedmom glasovanju, Giuseppe Sarto izabran je za papu s imenom Pio X.
Novi papa zamolio je tajnika konklave mons. Rafaela Merrya del Vala da ostane uz njega kao državni tajnik. Pod njihovim je vodstvom, tijekom jedanaest godina, Katolička Crkva doživjela jedno od najplodnijih razdoblja u svojoj povijesti, prekinuto još jednim nepredvidivim događajem: atentatom na austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda 28. lipnja 1914. godine.
Stotinu i dvadeset godina nakon izbora svetog Pija X., kaos u koji smo uronjeni krajnji je ishod revolucionarnog procesa koji ima daleke korijene i vlastitu višestoljetnu dinamiku. Biskup Jean-Joseph Gaume (1802-1879) identificirao je dušu ovog procesa u nihilizmu.
“Ako, skidajući masku s revolucije, upitaš Tko si ti? reći će ti ‘Ja sam mržnja prema svakom vjerskom i društvenom poretku koji čovjek nije uspostavio i u kojem nisu zajedno ni kralj ni Bog. Ja sam filozofija pobune, politika pobune, religija pobune: ja sam naoružana negacija (nihil armatum); ja sam temelj vjerske i društvene države na volji čovjeka umjesto na volji Božjoj! Jednom riječju ja sam anarhija, jer sam svrgavam Boga s prijestolja i postavljam čovjeka na njegovo mjestu. Zato se zovem revolucija, odnosno svrgavanje’.”
Planetarnu anarhiju usmjeravaju revolucionarne sile kako bi uništile prirodni i kršćanski poredak u korijenu. Ovaj poremećaj nije ograničen samo na političku i društvenu razinu, već se danas proteže i na način razmišljanja pojedinaca, uzrokujući proturječnosti, iracionalizam i neuravnoteženost u razmišljanju i ponašanju. Oni s najvećim odgovornostima na vlasti, na političkom ili crkvenom polju, ne mogu umaći ovom procesu psihološke destabilizacije koji umnaža nemjerljivost događaja.
Revolucionarne snage danas pokušavaju ovladati procesom koji su generirale, oslanjajući se na algoritme umjetne inteligencije, ali svaki takav pokušaj je osuđen na neuspjeh. Matematika može na temelju proračuna konstruirati konvencionalne prikaze svijeta, ali nije u stanju razumjeti metafizičku prirodu stvarnosti. Znanost o algoritmima ne služi razumijevanju svijeta i ne briše nemjerljivost budućnosti.
Naše predviđanje neizbježnog izbijanja rata ne temelji se na matematičkoj znanosti, već na logici, koja nam govori da javno i sustavno kršenje moralnog zakona sa sobom donosi globalno uništenje. No, nitko ne može predvidjeti gdje će i kako izbiti sukob. Slično tome, logika nam govori da ako je Crkva oduvijek poznavala velike raskole i krivovjerja, u doba trenutnog otpada od vjere u koji smo uronjeni, za očekivati je eksploziju bezbrojnih raskola i sukoba unutar nje, čak i ako se ne može predvidjeti koji će ih događaj vidljivo detonirati.
Upotreba logike, međutim, nije dovoljna bez primjene vjere. Jer Bog se, kako primjećuje o. Calmel, očituje u povijesnim događajima, ali pod uvjetom da u svojim srcima nosimo to nadnaravno svjetlo koje ih nadilazi i sudi.
Stotinu i dvadeset godina nakon izbora svetog Pija X., njegova prva enciklika E supremi apostolato, od 4. listopada 1903., baca na naše zbunjeno doba nadnaravno svjetlo potrebno za razumijevanje suvremenih događaja. Ciljajući na najsumornije uvjete u kojima se čovječanstvo našlo, Pio X je izjavio,
“Jer tko može ne vidjeti da društvo u sadašnjem vremenu, više nego u bilo kojem prošlom dobu, pati od strašne i duboko ukorijenjene bolesti koja ga, razvijajući se svakim danom i izjedajući njegovo najdublje biće, vuče do uništenja? Razumijete li, Časna braćo, kakva je to bolest – otpadništvo od Boga, od kojega zapravo ništa nije više povezano s propašću, prema riječi proroka: ‘Jer, gle, koji se udalje od Tebe, propast će.’ (Ps. 1xxii., 17).”
“Uistinu nitko zdrave pameti”, dodao je sveti Pio X., “ne može sumnjati u pitanje ovog natjecanja između čovjeka i Svevišnjeg. Čovjek, zlorabeći svoju slobodu, može povrijediti pravo i veličanstvo Stvoritelja Svemira; ali pobjeda će uvijek biti Božja.”
S tim pouzdanjem u Božju Providnost i po zagovoru svetog Pija X., na godišnjicu njegove smrti, pokušajmo razlučiti i hrabro se suočiti s nedokučivim stvarima pred nama.
Roberto de Mattei
