Tijelovo ili Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Isusove vraća nas u središte ustanovljenja ovoga Otajstva naše vjere, na Posljednju večeru, ALI NAS PODSJEĆA DA JE TO SVAKA SVETA MISA.
Milost koja nam je iskazana u Gospodinovoj žrtvi je da smo već ovdje na zemlji, iako izloženi zakonima smrtnosti, dionici božanskog života upravo po ovom sakramentu…
…ZATO NAM JE OD PREVELIKE VAŽNOSTI IZGRAĐIVATI SVIJEST O VJERI U STVARNU PRISUTNOST GOSPODINOVU u ovom sakramentu, da bismo ga mogli dostojno blagovati, noseći tako u sebi otajstvenu snagu njegova života.
Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je “tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti”. (KKC 1374)
//NEMA ZDRAVOG DUHOVNOG ŽIVOTA BEZ EUHARISTIJE, I ZDRAVA DUHOVNOST SE PROMATRA UPRAVO KROZ SUDJELOVANJE U EUHARISTIJI…. ONA JE NAJBOLJI DETEKTOR…//
U presvetom sakramentu Euharistije “sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i, prema tome, čitav Krist”. “Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek”. (KKC 1374)
Naša vjera u stvarnu prisutnost mora biti čista i neokrnjena, a to se odnosi posebno na naše nutarnje raspoloženje…
Način Kristove prisutnosti u euharistiji je tako poseban da od nas traži upravo takvu svijest o pravom razlogu naše nazočnosti na svetoj misi. Od nas se traži sveta tišina, sabranost u mislima, sudioništvo u srcu, vjera u živu prisutnost, i čistoća od grijeha da bismo mogli pristupiti svetoj pričesti. Moramo dakle na umu imati posebni naglasak na važnosti primanja svete pričesti u stanju milosti. To ne smije nikada i ni iz kojeg god razloga izblijediti.
Neka se svatko prije ispita, zahtijevao je sveti Pavao (vidi 1 Kor 11,28–31) prije pristupanja pričesti, pa dalje nastavlja: „Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela“.
Ne razlikovati Tijela (Kristova) od drugog jela, pa pristupati nedostojno, uvodi osobu u stanje osude. Danas se događa da se pristupa pričesti a da se recimo godinama nisu ispovjedili, ili da žive u drugom ili trećem braku koji nije crkveno sklopljen.
Ta površnost je opasna jer se osoba zavarava opravdavajući samu sebe kako je dobra i pravedna, i kako je ona zaslužila primiti pričest, ili pristupa zbog okoline da eto ne bi tko što mislio o njoj ako ne pristupi i ona pričesti. To je poigravanje s najvećim svetinjama i s vlastitim spasenjem, a osim toga takvo pristupanje pričesti je svetogrdno…
Druga vrst površnosti u pričešćivanju vidljiva je u samom načinu primanja svete hostije koja je posebno uočljiva kod primanja na ruku: pa neki grabe jednom rukom, ili primaju na dlan jedne ruke ne koristeći drugu ruku pa vrte preko prstiju, ili odlaze od svećenika a da nisu pred njim stavili hostiju u usta, mnogi nikad ne pogledaju na dlan vidjeti je li koja čestica ostala prilijepljena (tako svete čestica padaju na pod i gazi se po njima), ili kod primanja na usta pristupaju s nepristojno isplaženim jezikom, ili pak sa skoro zatvorenim ustima pa primaju hostiju na pola i onda uguravaju rukom, zatim tu su neki koji drže ruke na leđima ili obješene niz tijelo (što govori o jednoj ravnodušnosti), zatim imate i one koji ne znaju reći „Amen!“, ili kažu „Hvala.“ i td. Moglo bi se ovdje navesti još niz toga što otkriva stanje u kojem se nalazimo, bilo da je riječ o ozbiljnom problemu, o teškom neznanju, površnosti ili pak o osobi u stanju grijeha.
PRISTUPATI SVETOJ PRIČESTI ŠTO ČEŠĆE, ALI OČIŠĆENI OD GRIJEHA, kako nas i Crkva uči:
Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.” (Iv 6,53).(KKC 1384)
Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: … (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja.(KKC 1385)
Pred veličinom ovog sakramenta vjernik ne može nego ponizno i s gorućom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest i reći: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i bit će izliječena duša moja”. (KKC 1386)
U Božanskoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustog vjernici mole u istom duhu:
Sine Božji, učini me danas dionikom svoje otajstvene večere. Neću otkriti Tajnu tvojim neprijateljima, niti ću ti dati Judin poljubac, nego ti, poput onog razbojnika, vapijem: “Sjeti me se, Gospodine, u svome Kraljevstvu”.
O primjerenoj pripravi vjernika za primanje pričesti govori i samo tjelesno držanje (kretnje, odjeća) (vidi KKC 1387). Pa kad je vjerničko srce svega toga svjesno onda je dobro, držeći se potrebnih uvjeta za to, da se pričeste svaki put kad sudjeluju na svetoj misi (vidi 1388).
UVIJEK NEKA NAM JE NA PAMETI kako smo na dar dobili najveće blago koje sakriveno čeka samo na one koji mu u vjeri pristupaju čista srca…
Sa stranice dominikanci.hr
