Post-kršćanski svijet je post-ljudski svijet. Njegova bolest je smrtonosna. No to ne vrijedi i za pojedince u tom svijetu. Ali ne mogu se izliječiti ako im se samo nudi još više te iste bolesti. Budimo reformirani u obnovi našeg uma…
Strategiju koju Crkva poduzima u evangelizaciji sadašnjeg svijeta je, čini se, pogrešna. “Strategija” je, u tom smislu, ružan izraz. Ali, ako morate biti proračunati političar, trebali biste barem znati računati. Ako namjeravate svesti evangelizaciju na reklamnu kampanju, trebali biste barem znati privući pozornost ljudi. Često smo kao nogometni trener koji nikada nije čuo za bočni napad; kao igrač šaha koji igrah kao početnik dok neprijatelj igra kao Mikhail Tal.
Naša strategija bila je prilagoditi se kulturi, zanemarivši riječi sv. Pavla; starimo i propadamo, u skladu sa svijetom. Dopustite mi da viknem ovo s krovova. Postoji ogromna razlika između stvarne poganske kulture koja čeka na reformaciju, pomlađivanje i krštenje i sada već ostarjele kršćanske kulture, ili bolje rečeno, nekadašnje kršćanske stvari koja je prije bila kultura.
Poganska kultura je živa- često opako živa. Nekadašnja kršćanska stvar je na samrti. Same vrline poganske kulture su krvave, ali su vrline. Nekadašnja kršćanska stvar uglavnom je odustala od kreposti. Poganska kultura odiše vatrom. Nekadašnja kršćanska stvar odiše bolešću i propadanjem.
Ako samo zbog strategije, makar iz želje da se gradi, a ne ruši, da ga ljudi pamte i ne zaborave, crkvene vođe trebaju učiniti sve što mogu kako bi prakticiranje vjere bilo drugačije od svega što će ljudi obično vidjeti, čuti i učiniti.
Naravno, naša želja treba biti širenje Radosne vijesti. Svijet ima samo loše vijesti; to je veliki i neizbježni protu-anđeo, propovjednik, u najgorem slučaju, hedonizma koji ne donosi zadovoljstvo, učenja koji ne donosi mudrost, rad koji ne donosi dobit obitelji, politika bez pravde, jednakost bez pravednosti, i tmurni oblak globalnog spajanja, koji se ponekad naziva – jer đavao nije izgubio sav smisao za humor – “raznolikost”.
Stoga mi donosimo Radosnu vijest. Mi to donosimo, i potvrđujemo se u tome, čineći stvari koje svijet ne čini. Lako ih je nabrojati. Svijet nikad ne kleči. Mi klečimo — i što više klečimo, to bolje.
Praksa stajanja u redu za primanje pričesti i nastavljanja stajanja nakon toga zapravo ne prenosi ono što su autori ove prakse željeli da ona prenese. Svijet stoji u redu. Stoji u redu, iznervirano, dosadno, na autobusnom kolodvoru. Stoji u redu za kupnju masovno proizvedenih krafni. Stoji u redu i želi da red bude kraći. Broji ljude ispred sebe i provjerava svoj sat i sretan je što ih nekoliko postaje nestrpljivo i odlazi.
Svijet ne kleči. Zato mi moramo klečati.
Svijet ne pjeva. Što se ima pjevati? Jedna od najupečatljivijih stvari u svjetskoj masovnoj glazbi je da se ona ne može pjevati. Narodni napjevi su namijenjeni pjevanju. Lako se pamte, a prenose nešto o karakteru ljudi iz kojih potječu.
Dakle, trebali bismo pjevati, što znači da bismo trebali naučiti pjevati. A trebali bismo pjevati prave hvalospjeve, s njihovim autentičnim tekstovima. Nisam ja kriv što je u posljednjih šezdeset godina napisano tek nekoliko pravih hvalospjeva, kao što nisam kriv što gotovo nitko više ne može pisati čak ni radničku poeziju u metru i rimi.
A onda imamo gregorijanski koral. Jedna od vrlina pjevanja korala, upravo sada, jest da je potpuno različita od bilo čega što će većina ljudi ikada čuti. Izradite plastificirane kartice za vjernike u klupama, sa šest ili sedam postavki pjevanja za svaku od velikih molitvi na misi.
To je za početak. Post-kršćanski svijet je post-ljudski svijet. Njegova bolest je smrtonosna. To nije tako za pojedinačne osobe u tom svijetu. Ali ne mogu se izliječiti ako im se samo nudi još više te iste bolesti. Budimo reformirani u obnovi našeg uma.
