Papa Lav XIII. naučavao je ono u što je Crkva uvijek vjerovala: „Takva je narav vjere da ništa ne može biti apsurdnije nego prihvatiti neke činjenice, a odbaciti druge” (Enciklika Satis Cognitum, br. 9). U istom dokumentu papa Lav XIII. je citirao vrlo poučan nauk: „Ne može biti ništa opasnije od onih heretika koji priznaju gotovo cijelu doktrinu, a ipak jednom riječju, kao kapljicom otrova, zaraze stvarnu i jednostavnu vjeru koju uči naš Gospodin i koju prenosi apostolska tradicija“ (Auctor Tract. de Fide Orthodoxa contra Arianos).
Praksa Crkve uvijek je bila ista, kao što pokazuje nauk Otaca, prema kojem je smatrano da je izvan katoličkog zajedništva i nepoznat Crkvi, svatko tko bi u najmanjoj mjeri odstupio od bilo koje točke doktrine koju je predložilo Učiteljstvo. Sveti Hilarije iz Poitiersa je rekao: „Kristov nauk s lađe znači da oni koji su izvan Crkve nikada ne mogu shvatiti božanski nauk; jer lađa predstavlja Crkvu u kojoj se postavlja i propovijeda riječ života. Oni koji su izvan Crkve su kao besplodni i bezvrijedni pijesak: ne mogu shvatiti” (usp. Mt 13, 1). Rufin iz Akvileje hvalio je svetog Grgura Nazijanskog i svetog Bazilija Velikog jer su „proučavali tekst Svetog pisma, a tumačenje njegovog značenja uzimali ne iz vlastite unutarnje svijesti, već iz spisa i autoriteta Otaca, koji su pak, kao što je poznato, preuzeli pravila za razumijevanje značenja iz apostolskog naslijeđa” (Hist. Eccl., knjiga II., glava deveta).
Vraćajući se na Lava XIII., čitamo da „onaj tko se, pa bilo to samo u jednoj točki, ne slaže s božanskom otkrivenom istinom, apsolutno odbacuje vjeru, budući da time odbija častiti Boga kao najvišu Istinu i formalni motiv vjere… Bili oni Ti koji uzimaju iz kršćanske doktrine što im je po volji, onda se oslanjaju na svoje vlastite prosudbe, a ne na vjeru; te nisu „zarobili svaki um u pokornosti Kristu“; (2 Kor 10,5), oni se istinski pokoravaju sebi, a ne Bogu. ‘Vi, koji vjerujete što želite, vjerujte više sebi nego Evanđelju’ (Sv. Augustin, Contra Faustum Manichaeum, 17, 3)” (Enciklika Satis Cognitum, br. 9-10).
Također, su izvanredne sljedeće riječi svetog Johna Henryja Newmana: „Prema sudu rane Crkve, put doktrinarne istine je uzak; ali, prema prosudbi svijeta u svakom dobu, on je toliko širok da uopće ne predstavlja put. Ovo što sam rekao prije; isto tako predstavlja i odražava ono što svijet smatra vjerom, to jest prepirkom riječi, izopačenim prepirkama, radoznalim ispitivanjima i neprofitabilnom tehnikom, premda se to prema Ocima smatra nužnim za spasenje. Ono što oni nazivaju krivovjerjem, čovjek svijeta smatra istinitim što je usporedivo s onim što oni nazivaju pravovjerjem, a tek onda krivim kada na tome uporno inzistiraju njihovi zagovornici, kao što su rani oci inzistirali na pravovjerju” (Crtice iz povijesti, prva knjiga, treće poglavlje).
Sljedeće riječi svetog Johna Henryja Newmana mogu zvučati šokantno, ali dotiču samu srž: „Takozvana religija srca, bez pravovjerne doktrine, predstavlja samo toplinu mrtvaca stvarnu za neko vrijeme, ali osuđenu na neuspjeh. Koliko će dugo trajati ta komplicirana pogreška pod kojom naša Crkva trenutno radi? Koliko dugo ljudske tradicije modernog doba zamagljuju, na toliko načina, veličanstvena tumačenja Svetoga pisma koje je Katolička crkva naslijedila iz doba apostola? Kada ćemo se zadovoljiti da uživamo u mudrosti i čistoći koju je Krist ostavio svojoj Crkvi kao vječni dar, umjesto da pokušavamo izvući svoje vjerovanje, svaki za sebe, kako god možemo ili hoćemo, iz dubokih izvora istine?“ (Dvanaesta propovijed, Poniženje vječnog sina, 8. ožujka 1835.).
Iz intervjua biskupa Athanasiusa Schneidera, objavljenom na portalu Catholic Family News
