Prilikom hodoćašća u Rim prije nekoliko mjeseci, posjetili smo slavno sveučilište Gregorianum, a ostalo mi je u sjećanju kako je profesor, koji je primio našu grupu i održao jedno kratko predavanje, podsjetio kako je službeni jezik Sveučilišta sve do negdje sredine prošloga stoljeća bio latinski, ali je (u onom poznatom podcjenjivačkom tonu) ustvrdio kako ga niti studenti pa ni profesori nisu baš svladali, pa je sada službeni jezik ipak talijanski. Ništa čudno mislio sam si. Slična izlaganja smo čuli već dosta puta. Kada ono, pred kraj svog izlaganja, profesor konstatira da je jedan od najvećih problema s kojim se studenti suočavaju kada dođu u Rim- nedostatak znanja talijanskog jezika! Studenti naime dolazi iz raznih krajeva svijeta, a malo tko od njih je učio talijanski kao strani jezik pa gube i više od godinu dana kako bi ga koliko-toliko savladali. Profesor se čak našalio rekavši kako i on sam, kada piše razglednicu, mora dati svojoj tajnici da provjeri gramatičke greške. Ove anegdote sam se sjetio čitajući post na blogu Fr. Blake-a koji dijelom prenosimo dolje:
Drago mi je što se naš voljeni Sveti Otac trudio koristiti engleski jezik na svom korejskom putovanju, iako je njegov materinji španjolski također međunarodni jezik. Ono što mi se čini malo čudnim je korištenje talijanskog u Koreji, jer tko, osim pratitelja opere i nekih svećenika, u Koreji govori talijanski? Kao što mi je jedna mlada časna sestra iz Južne Amerike, koja govori i španjolski i portugalski, nedavno rekla: “Talijanski jezik je prokletstvo Crkve“.
Znanje talijanskog je svakako obilježje onih koji su od svojih najranijih dana označeni za karijeru u Crkvi, a svi znamo što Sveti Otac misli o karijeristima. Nadam se da ne ispadam ksenofobičan, ali talijanski jezik sa sobom donosi određenu talijansku kulturu gdje, tradicionalno, učinkovitost u poslu i nije neki faktor. Zanimljivo je da ga je kardinal Pell pokušao ukloniti iz glavnog odbora dosta problematičnog i očito korumpiranog IOR-a, jer više nema Talijana u Vatikanskoj banci, barem ne u ovom trenutku. U stvari, napraviti pomak od talijanske kulture čini se, barem u teoriji, predstavlja dio papine reformne strategije. Na žalost, mislim da je ovo osuđeno na propast, osim ako Sveta Stolica ne počne koristiti globalni jezik i otvori Crkvu prema ne-talijanskim stručnjacima i oslobodi se nepotizma- još uvijek dominantnog faktora u Italiji.
Nakon što je latinski više ili manje uklonjen kao radni jezik Crkve, to je sada postao talijanski, a uz to dolazi i određeni talijanski imperijalizam. Moj prijatelj, profesor liturgije u istočnoj Europi, pripremao je liturgiju za grupu europskih biskupa, bilo je prisutno i nekoliko kardinala, koji su po redoslijedu predvodili liturgiju. Svi su- osim Talijana, sa zadovoljstvom bili spremni slaviti misu ili na latinskom ili na lokalnom jeziku. Talijani su pak inzistirali na korištenju talijanskog, iako je rijetko tko, a ponajmanje prisutni laici, govorio talijanski.
Stvar je u tome što svatko, bilo da se radi o studentu ili nekome tko dolazi na službu u Rim, mora provesti najmanje godina dana u učenju talijanskog jezika prije nego što može početi raditi. Svaki biskup bez talijanskog je ozbiljno ugrožen u svom napredovanju, a bilo bi nemoguće da bez znanja talijanskog ijedan kardinal radi ozbiljne poslove u Crkvi, i to ne samo Rimu, čak i ako ima savršeno znanje latinskog ili bilo kojeg drugog svjetskog jezika, dok je sasvim moguće postati papa samo s poznavanjem talijanskog. Što je apsurdno u suvremenom svijetu!
