Kardinal Manning – suvremenik kardinala Newmana – jednom je primijetio da su „svi ljudski sukobi u konačnici teološki”. (Svi ljudski sukobi neizbježno uključuju teologiju, ali to je složena tema za neki drugi dan.) U trenutnom ratu Rusije protiv Ukrajine, teologija nije prva na popisu razmatranja. Ali nam može pomoći u objašnjavanju samoga konflikta, čak i ako rat završi nekim podnošljivim ishodom, teološke podjele biti će s nama još dugo.
Jer nije samo Vladimir Putin taj koji je sukob s Ukrajinom proglasio „svetim ratom“, već i vjerski vođe poput moskovskog patrijarha Kirila. Putin cinično koristi pravoslavnu Crkvu kao moralno pokriće za svoje ambicije. No, isto tako je potvrdio kako je rusko pravoslavlje – nositelj mnogih dubokih elemenata o mitu o svetoj Majci Rusiji i njegovoj svjetovnoj projekciji „Ruskom svijetu” – ključno za politički plan, da bi „učinio Rusiju ponovno velikom“, a samim time i rusko pravoslavlje.
Ruski crkveni velikodostojnici nemaju takvu političku ispriku.
Zapravo, sada vidimo ne samo političku korupciju među kompromitiranim ruskim crkvenim velikodostojnicima, već i duboku duhovnu podjelu koja je donekle bila prekrivena ispovijedanjem „kršćanskog bratstva“. Postoje čak i kršćani na Zapadu koji su, traumatizirani našom dekadencijom i bludom, sami sebe uvjerili da je Putinova Rusija – sa svojom generaliziranom represijom, atentatima na neistomišljenike (čak i u inozemstvu) i najvećom stopom pobačaja na svijetu – nekakav vjerski spasitelj.
Nekoliko nedavnih papa je uložilo ozbiljne napore da izliječi raskol između Rima i pravoslavlja – i bili su odbijeni. Prije početka rata, papa Franjo je tražio drugi susret s patrijarhom Kirilom. Prvi se dogodio 2016. godine u zračnoj luci Havana. Bilo je loše pristati na takvo mjesto susreta, ali su oba čelnika izrazila „duboku želju“ za jedinstvom. A papa je osvrćući se na taj susret rekao: „Razgovarali smo kao braća“.
Taj bratski duh nije potrajao. Čini se da je tijekom njihova zoom sastanka ranije ovog mjeseca, Franjo hrabro ukorio Kirila jer je papa rekao kako je ukrajinska „posebna vojna operacija“ zapravo „sveti rat“. Papa Franjo je u petak napravio još hrabriji potez posvetom Rusije, Ukrajine i cijelog svijeta Gospi Fatimskoj. Kiril i Putin znaju da je Gospa tražila tu posvetu kako bi spriječila širenje ruskih pogrešaka i dovela do obraćenja nacije. Svaka čast papi Franji što je učinio obje stvari, bez obzira na prigovore koji su se pojavili.
Nažalost, i papa Franjo je u susretu s Kirilom proturječio cijeloj kršćanskoj tradiciji tvrdnjom da su svi ratovi nepravedni. Tijekom prošlog tjedna, dok je razgovarao sa predstavnicama ženskih pokreta, dodao je sljedeće: „Bio sam posramljen kad sam pročitao da se skupina država obvezala potrošiti dva posto BDP-a na nabavku oružja kao odgovor na ovo što se sada događa. To je ludilo“. I osudio je „staru logiku moći koja još uvijek dominira takozvanom geopolitikom“.
Doista, jest i hoće, sve dok pala ljudska bića budu postojala na zemlji. Zbog drugih sila moraju spriječiti najnemilosrdnije među nama da dominiraju svijetom.
Nije „ludilo“ kada nacije odlučuju o proračunima za obranu u svjetlu prijetnji s kojima se suočavaju. S obzirom na agresivnu Rusiju, politički čelnici su samo odgovorni za jačanje nacionalne obrane, iako odgovor kasno dolazi.
Čini se da papa Franjo misli kako je „dijalog”, a ne odvraćanje, jedini dopušteni kršćanski odgovor na prijetnje. Dijalog nije donio ni dogovore s patrijarhom Kirilom. Putin bi, siguran sam, volio vidjeti dijalog, beskonačan dijalog – između crkava, dijalog s NATO–om, američkom politikom – dok nastavlja svoja osvajanja.
Ukrajinci imaju drugačiji stav. Zbog toga se još uvijek brane, a Rusija se morala okrenuti manjim ambicijama u Ukrajini.
Pad Sovjetskog Saveza otvorio je neke mogućnosti, kako za Crkvu, tako i za Rusiju. Ruska pravoslavna crkva – najveće pravoslavna Crkva – bila je proganjana i kompromitirana u komunizmu. U svojoj suradnji – možda čak i aktivnom radu – s KGB-om, patrijarh Kiril je odigrao sramotnu ulogu u tome kompromisu.
Opet se kompromitirao, otuđivši većinu pravoslavaca u Ukrajini od Rusije blagoslovivši Putinov pokolj. U ovim okolnostima, teško je vidjeti kako će Moskva biti dio bilo kojeg budućeg ekumenskog dijaloga, pa čak i kako će se rusko pravoslavlje održati u drugim zemljama.
Veliki raskol (1054.) između zapadne Crkve i pravoslavlja je star gotovo tisućljeće i bolan je jer je – usprkos filioque pitanjima – više stvar jurisdikcija i upravljanja nego doktrine. Pravoslavna teologija i sakramenti sadrže mnoge bogate duhovne i liturgijske tradicije Istoka koje bi trebalo integrirati u globalnu i univerzalnu Crkvu.
Sam je Isus molio za crkveno jedinstvo poput svog vlastitog jedinstva s Ocem. Kršćani nisu bili baš dobri kroz povijest u tako visokom – i doduše zahtjevnom – pozivu (usp. Iv 17,21).
U svojoj enciklici „Ut Unum Sint“ („Da svi budu jedno”) iz 1995. godine, sveti Ivan Pavao II. govorio je o vrsti istinskog ekumenizma – a ne mlohavoj, sentimentalnoj verziji uobičajenoj u zapadnim “ekumenskim” raspravama – ukorijenjenom u povijesnoj stvarnosti i duhovnoj supstanci Istoka i Zapada:
„Crkva mora disati sa svoja dva plućna krila! U prvom tisućljeću povijesti kršćanstva ovaj se izraz prvenstveno odnosi na odnos Bizanta i Rima. Od vremena krštenja Rusa, dobiva još širu primjenu jer se evangelizacija proširila na mnogo šire područje, tako da sada uključuje cijelu Crkvu. Ako uzmemo u obzir da spasonosni događaj koji se dogodio na obalama Dnjepra seže u vrijeme kada Crkva na Istoku i Crkva na Zapadu nisu bile podijeljene, onda jasno shvaćamo da je vizija punog zajedništva moguća jedino u legitimnoj različitosti“.
Papa Franjo je isto tako govorio o jedinstvu bez jednoobraznosti. A sada će mu zadatak biti prakticirati ono što propovijeda unutar zapadne Crkve, jer je Istok zatvoren do doglednog vremena.
