Nama, koji se bavimo ovim poslom, poznato je kako je ego nekih teologa – od drevnih gnostika do profesionalnih disidenata našeg doba – veći od samog katoličkog nauka. Zato je bilo pravo osvježenje čuti kada je jedan vrlo ugledni teolog napomenuo kako „Crkva uči doktrinu, a ne teologiju.”
Uistinu skromna primjedba. Time je umijeću teologije odredio njezinu pravu ulogu- a to je podupiranje i objašnjavanje crkvene doktrine.
„Teologija” (govor, znanost o Bogu) je samo pretenciozna riječ za „razmišljanje o Božjoj objavi”. Kada vrlo pametni ljudi s naprednim fakultetima razmišljaju o Bogu (u dobru i u zlu), oni se zovu „teolozi”. Ali, teologija je previše važna da bi se prepustila samo profesionalcima. Dokle god se čvrsto držimo katoličke doktrine i razmišljamo o crkvenom učenju surađujući s Božjom milošću, na sebi svojstven način čak i mi sami možemo pridobiti status „teologa”. U najmanju ruku možemo s pravom tvrditi da se bavimo istinskim „teološkim promišljanjima”.
Marija je bila prvi novozavjetni teolog. Svetom Luki je rekla kako je razmišljala o radosnim događajima vezanim uz rođenje svog sina: „… A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu…” Mi nasljedujemo Marijino razmišljanje – kao i njezine teološke metode – dok molimo njezinu krunicu.
Opsežne diskurse o Isusu iz Evanđelja po Ivanu, koji prethode Gospodinovoj muci, možemo tek početi shvaćati nakon velikog truda: čitajući, promišljajući i ponovno iščitavajući Kristove riječi. Doista, godišnji liturgijski ciklus je način na koji Crkva u više navrata promišlja o Božjoj objavi te nastoji integrirati Njegovo učenje u naš život. I to je teologija.
Npr. u evanđeoskoj zgodi o slijepcu od rođenja vidimo još jedan aspekt teologije – plod teološkog promišljanja. Nakon susreta s Isusom i čudesnog ozdravljenja, prosjak se nađe na meti farizeja, koji ga pokušavaju nagovoriti da manipulira s dokazima. No čovjek, prisiljen revidirati okolnosti svog ozdravljenja, Božjom milošću produbljuje svoje razumijevanje Isusove osobe. On zaključuje da je Isus „prorok”, „pobožan” i „od Boga.” A kad progonitelji konačno od njega odustanu, a pronađe ga Isus, čovjek napokon priznaje Isusa kao Gospodina i klanja mu se. Teologija treba dovesti do osjećaja strahopoštovanja pred prisutnim Gospodinom.
Teološko promišljanje prosjaka se odvija u kontekstu njegove patnje. Isto tako, razmatrajući našu prošlost – naše radosti, kao i naše žalosti – mjereći iskustva u svjetlu Krista, primamo brojne mogućnosti da prepoznamo i cijenimo providonosnu Božju ljubav. Dobra teologija povezuje crkveni nauk s našim životom.
Istinsko teološko promišljanje, naravno, zahtijeva djelovanje Duha Svetoga koji nas uvijek usmjerava prema Njegovoj istini. Ali neće svaki čin teološkog razmatranja donijeti sveti plod. Neki teolozi – poput đavla koji iskušava Isusa u pustinji, citirajući Sveto pismo – ne priznaju Krista ili njegovu poruku i usuđuju se prosuđivati Božju objavu. Odvojeni od Boga, njihovo razmišljanja će prije iskriviti nego pojasniti crkvenu doktrinu.
Nadalje, lako je uočiti prijetnje zdravom kršćanskom promišljanju u današnje vrijeme. Čini se da danas nemamo vremena ni o čemu dublje razmišljati (bar ništa dublje od onoga kako razmišljamo o našem bankovnom računu), uključujući i stanje naše duše. Naše potrošačke opsesije, hiperaktivnost i Internet-fiksacija… sve su to neprijatelji kontemplacije. U današnje vrijeme raznorazne aktivnosti, koje nam stoje na raspolaganju, lako izguraju zdravo promišljanje o Božjoj objavi.
Život promišljanja o istinama Evanđelja mora započeti u djetinjstvu. Sveti pisci su u Starom zavjetu govorili koliko je to važno: „Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima!” (Pnz 6, 5-8).
Ako se čvrsto držimo pravovjernog nauka Crkve, i mi možemo steći pronicljivost teologa. Katolički nauk je uvijek poželjno razmatrati, ali uvijek ponizno, odbijajući napast da prtljamo s učenjem Crkve koje nam je predano od apostola.
Uredila M. Dumančić
