Naslovnica Crkva Teologija treba dovesti do osjećaja strahopoštovanja pred prisutnim Gospodinom

Teologija treba dovesti do osjećaja strahopoštovanja pred prisutnim Gospodinom

Nama, koji se bavimo ovim poslom, poznato je kako je ego nekih teologa – od drevnih gnostika do profesionalnih disidenata našeg doba – veći od samog katoličkog nauka. Zato je bilo pravo osvježenje čuti kada je jedan vrlo ugledni teolog napomenuo kako „Crkva uči doktrinu, a ne teologiju.”

Uistinu skromna primjedba. Time je umijeću teologije odredio njezinu pravu ulogu- a to je podupiranje i objašnjavanje crkvene doktrine.

„Teologija” (govor, znanost o Bogu) je samo pretenciozna riječ za „razmišljanje o Božjoj objavi”. Kada vrlo pametni ljudi s naprednim fakultetima razmišljaju o Bogu (u dobru i u zlu), oni se zovu „teolozi”. Ali, teologija je previše važna da bi se prepustila samo profesionalcima. Dokle god se čvrsto držimo katoličke doktrine i razmišljamo o crkvenom učenju surađujući s Božjom milošću, na sebi svojstven način čak i mi sami možemo pridobiti status „teologa”. U najmanju ruku možemo s pravom tvrditi da se bavimo istinskim „teološkim promišljanjima”.

Marija je bila prvi novozavjetni teolog. Svetom Luki je rekla kako je razmišljala o radosnim događajima vezanim uz rođenje svog sina: „… A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu…” Mi nasljedujemo Marijino razmišljanje – kao i njezine teološke metode – dok molimo njezinu krunicu.

Opsežne diskurse o Isusu iz Evanđelja po Ivanu, koji prethode Gospodinovoj muci, možemo tek početi shvaćati nakon velikog truda: čitajući, promišljajući i ponovno iščitavajući Kristove riječi. Doista, godišnji liturgijski ciklus je način na koji Crkva u više navrata promišlja o Božjoj objavi te nastoji integrirati Njegovo učenje u naš život. I to je teologija.

Npr. u evanđeoskoj zgodi o slijepcu od rođenja vidimo još jedan aspekt teologije – plod teološkog promišljanja. Nakon susreta s Isusom i čudesnog ozdravljenja, prosjak se nađe na meti farizeja, koji ga pokušavaju nagovoriti da manipulira s dokazima. No čovjek, prisiljen revidirati okolnosti svog ozdravljenja, Božjom milošću produbljuje svoje razumijevanje Isusove osobe. On zaključuje da je Isus „prorok”, „pobožan” i „od Boga.” A kad progonitelji konačno od njega odustanu, a pronađe ga Isus, čovjek napokon priznaje Isusa kao Gospodina i klanja mu se. Teologija treba dovesti do osjećaja strahopoštovanja pred prisutnim Gospodinom.

Teološko promišljanje prosjaka se odvija u kontekstu njegove patnje. Isto tako, razmatrajući našu prošlost – naše radosti, kao i naše žalosti – mjereći iskustva u svjetlu Krista, primamo brojne mogućnosti da prepoznamo i cijenimo providonosnu Božju ljubav. Dobra teologija povezuje crkveni nauk s našim životom.

Istinsko teološko promišljanje, naravno, zahtijeva djelovanje Duha Svetoga koji nas uvijek usmjerava prema Njegovoj istini. Ali neće svaki čin teološkog razmatranja donijeti sveti plod. Neki teolozi – poput đavla koji iskušava Isusa u pustinji, citirajući Sveto pismo – ne priznaju Krista ili njegovu poruku i usuđuju se prosuđivati Božju objavu. Odvojeni od Boga, njihovo razmišljanja će prije iskriviti nego pojasniti crkvenu doktrinu.

Nadalje, lako je uočiti prijetnje zdravom kršćanskom promišljanju u današnje vrijeme. Čini se da danas nemamo vremena ni o čemu dublje razmišljati (bar ništa dublje od onoga kako razmišljamo o našem bankovnom računu), uključujući i stanje naše duše. Naše potrošačke opsesije, hiperaktivnost i Internet-fiksacija… sve su to neprijatelji kontemplacije. U današnje vrijeme raznorazne aktivnosti, koje nam stoje na raspolaganju, lako izguraju zdravo promišljanje o Božjoj objavi.

Život promišljanja o istinama Evanđelja mora započeti u djetinjstvu. Sveti pisci su u Starom zavjetu govorili koliko je to važno: „Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima!” (Pnz 6, 5-8).

Ako se čvrsto držimo pravovjernog nauka Crkve, i mi možemo steći pronicljivost teologa. Katolički nauk je uvijek poželjno razmatrati, ali uvijek ponizno, odbijajući napast da prtljamo s učenjem Crkve koje nam je predano od apostola.

Izvor

Uredila M. Dumančić