Papa Franjo predstavio je mnoge od svojih ključnih inicijativa kao dio napora da „pokrene Crkvu naprijed“, kako se često kaže. Kao što vjerojatno znate do sada, papa se žestoko protivi svemu što Crkvu vraća prema “nazad”.
Posljednjih mjeseci počeo je koristiti talijanski neologizam – indietrismo ili nazadnost – kako bi opisao one katolike koji se (po njemu) protive napretku Crkve. Franjina uvreda bila je prilično dosljedna i sve se više poklapa s njegovim postupcima, osobito otkako je 2021. počelo otvoreno protivljenje tradicionalnoj latinskoj misi.
Ovaj verbalni napad usmjeren je na one koji “odbacuju Drugi vatikanski sabor“, iako nikada do kraja nije razjašnjeno tko što točno odbija. Zasigurno ima onih oko pape Franje koji postojanje stare liturgije smatraju simbolom Crkve prije Drugoga vatikanskog sabora, koju je postkoncilska Crkva ostavila iza sebe. S obzirom na njegov izbor imenovanja u Papinskoj akademiji za život, to vjerojatno uključuje one koji žele da se crkveni nauk o kontracepciji “razvija“. Očigledno, papa stvari vidi na isti način, ili barem želi dati do znanja da ih vidi.
Ali ostaje pitanje zašto? Što je bilo tako grozno u Crkvi prije Drugoga vatikanskog sabora da njezino sjećanje treba biti izbrisano, i da oni koji se drže doktrina moraju biti proglašeni “rigidnima“ i psihološki nestabilnima? Trebao bi biti jasan, ne mislim da postoje dobri razlozi za to, a dio toga se mora pripisati lošem osjećaju s papine strane. Papa Franjo jasno vidi “nazadne“ katolike kao protivnike i jasno im poručuje da odu.
Koliko god to bilo naivno, ne želim ostati na tome. Može biti da u tom napadu na katoličku prošlost nema baš nikakve racionalnosti, ali nekako sumnjam. Djelomično je to zato što je ovaj napad selektivan. Samo dijelovi prošlosti dolaze pod ovakvu vrstu tretmana. Budući da postoji toliko različitih dijelova katoličkog nauka i tradicije koje “progresivni” katolici dovode u pitanje, teško je odrediti jedan skup motiva; ali mislim da je motivacija politička, u najširem smislu tog pojma.
Kler koje je sudjelovalo u radu Drugog vatikanskog sabora odrastao je tijekom 1930-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća, kada su fašizam i komunizam bili u usponu. U Italiji je borba između demokršćana kao što je Alcide De Gasperi (1881.-1954.) i talijanskih fašista bila posebno oštra iz očiglednih razloga. Mnogi mladi katolici tog doba bili su zaprepašteni vatikanskom diplomacijom s fašističkim režimima u Italiji i nacističkoj Njemačkoj, budući da je s obje države Sveta Stolica potpisala konkordate.
Među njima je bio i Giovanni Montini, budući papa Pavao VI., koji je bio jedan od tih klerika koji su vidjeli borbu protiv fašizma kao ključno političko pitanje svog vremena i da je Crkva bila naizgled na krivoj strani toga.
Kao i mnogi katolici u Francuskoj, poput Jacquesa Maritaina, koji je od protu modernističkog člana L’Action Francaise (fašističke nacionalističke organizacije) postao “integralni humanist” koji je želio pomiriti katolicizam s modernošću. Što je još značajnije, određeni broj francuskih klerika provodio je vrijeme služeći vojnicima u logorima za ratne zarobljenike ili boreći se u francuskom Pokretu otpora. To je uključivalo ključne članove Nouvelle Théologie koji su bili ključni u preokretu stare skolastičke teologije nakon Drugog vatikanskog sabora. Među njima se napose ističu o. Yves Congar (1904.-1995.), koji je proveo neko vrijeme u zarobljeničkom logoru, a o. Henri de Lubac (1896.-1991.) borio se u francuskom pokretu otpora tijekom rata, zadobivši doživotne posljedice zbog svojih ideala.
Neki od tih teologa bili su pod sumnjom Rima i vlastitih redovničkih institucija tijekom 30-ih i 40-ih, a nekoliko njih je dobilo kanonske opomene. Ne samo Rim, već su i biskupi mogli su biti prilično autoritarni (očito još uvijek mogu biti) na način na koji su se odnosili prema kleru prije Drugoga vatikanskog sabora. Sumnja se da je to razlog zašto se toliko klera angažiralo u odbacivanju starih običaja nakon Drugog vatikanskog sabora, ili u nekim slučajevima, u njihovom uništenju. Nekima se sigurno činilo da uništavaju simbole korumpiranog režima.
Kažem ovo jer su mnogi teolozi, koji su imali kanonske opomene prije rata ovaj autoritarni pristup crkvenog upravljanja povezivali s fašizmom ili drugim oblicima tiranije. U svojim memoarima o Drugom vatikanskom koncilu, Congar se osvrnuo na Pietra Parentea, voditelja Svetog oficija koji je osudio rad o. Mariea-Dominiquea Chenua, svoga mentora, kao „fašističkog i monofizitskog“ u svome dnevniku, nakon glasovanja o kolegijalnosti tijekom Drugog vatikanskog sabora, tvrdeći da je „Crkva mirno održala svoju listopadsku (Oktobarsku) revoluciju”.
Kardinal Suenens iz Belgije izrazio je slične osjećaje nakon Koncila u intervjuu 1969. u kojem je objasnio postkoncilski kaos u Crkvi uspoređujući Drugi vatikanski sabor s ruskom i francuskom revolucijom: „nitko ne može razumjeti francusku ili rusku revoluciju bez poznavanja vrste starih režime koje su uništavali… slično u Crkvi reakcija se može prosuđivati samo u odnosu na stanje stvari koje joj je prethodilo”.
Ovo poistovjećivanje crkvene hijerarhije s totalitarnim režimima bez sumnje je dovelo do nerazumijevanja autoritarnog upravljanja pretkoncilskom Crkvom s njezinom službenom teologijom. O. Chenu, stariji zagovornik Nouvelle Théologie i mentora Alberta Mellonija, utemeljitelja takozvane Bolonjske škole (povjesničara koji Drugi vatikanski sabor tumače kao radikalni raskid s prošlošću), smatrao je neotomizam dominantnim u pretkoncilskom razdoblju. Drugi vatikanski koncil prema Melloniju treba biti „oruđe novog autoritarizma, drugačijeg“.
Sve ovo razjašnjava dosljednu povezanost koju progresivni katolici vide primjerice između francuskih tradicionalnih katolika i L’Action Francaise, pa i s fašizmom općenito govoreći. Unatoč tome što nema mnogo preklapanja između nacionalističke desnice u Francuskoj i Družbe svetog Pija X., veza ima tendenciju da opstane samo u progresivnoj teološkoj imaginaciji.
Pristaše projekta Nouvelle Théologie su često optuživali teologe prije Drugog vatikanskog sabora za fašističke simpatije, ponajviše o. Reginalda Garrigou-Lagrangea. O. Lagrange je bio glavni kritičar Nouvelle Théologie tijekom 40-ih, a neki od njihovih branitelja optužili su ga za antisemitizam i podršku režimu u Vichyju tijekom Drugog svjetskog rata, unatoč tome što o. Lagrange nije bio aktivno uključen u politiku.
Pretpostavljam da su mnogi klerici i teolozi neposredno prije Koncila sigurno upijali ovu povezanost između ekstremne desne politike i “trijumfalizma“ Crkve prije Drugog vatikanskog sabora od svojih učitelja i mentora. I dok je generacija Drugog vatikanskog sabora možda primijenila polemički način na specifične slučajeve u kojima su ljudi pretrpjeli stvarno zlostavljanje od strane Rimske kurije ili svojih nadređenih, u sljedećim generacijama to je metastaziralo u univerzalni diskurs o svakome tko se smatra nedovoljno progresivnim.
Stoga, kada je papa Franjo napisao pismo sućuti povodom smrti talijanskog novinara Eugenia Scalfarija, na pohvalu o njemu kao čovjeku „otvorenom za modernost… nikad nostalgičnom za slavnom prošlošću“ treba gledati u ovom svjetlu. Svaki znak “trijumfalizma“ podsjeća ne samo na „grijehom opsjednut, opresivni“ oblik katolicizma, već i na politiku koja je njemu analogna, onu vrstu crkvenog diskursa “trijumfalizma“, koji se veliča, prema njima, poput fašizma.
U jednom članak iz 2017., o. Antonio Spadaro u L’Osservatore Romano je osudio navodni “ekumenizam mržnje” koji prakticiraju evangelici i “tradicionalni katolici (integralisti)” u Americi i proglasio da „papa Franjo želi prekinuti organsku vezu između kulture, politike, institucija i Crkve”, jer zbog njih to odiše “pogrešnim“ načinom razmišljanja.
Papa Franjo i njegovi pristaše govore i ponašaju se kao da je bilo kakva vrsta poštovanja ili odanosti prošlosti u religijskoj sferi na neki način zaraza koja prijeti slobodi političkog carstva. O. Spadaro je to priznao kada je ustvrdio da vjerski “fundamentalizam” predstavlja „izravni virtualni izazov sekularnosti države”. O. Spadaro i njemu slični apsorbirali su sklonost sekularnih progresivaca da sve neliberalne ideje poistovjete s totalitarizmom, kao da je jedini izbor koji treba napraviti bio onaj između napredovanja povijesti kako ga tumače progresivci (teološki ili politički) i neke vrste totalitarne noćne more.
Ovakav način razmišljanja je apsurdan, ali čini se da oni u to vjeruju. To je jedino objašnjenje koje mogu zamisliti zašto je bolje zatvoriti aktivne župe ako je jedini način na koji se mogu spasiti tako da tradicionalni katolici imaju sv. mise na latinskom jeziku, ili pustiti da sjemeništa i redovničke zajednicu umru ako je jedini način da se obnove tako da se vrate tradicionalnoj teološkoj ili liturgijskoj praksi. Očigledno je bolje pustiti Crkvu da umre nego pasti u ruke ljudi za koje mislite da su u osnovi zli.
Iza riječi i postupaka pape Franje i njegovih progresivnih pristaša možda stoje mnogo manje načelni motivi, ali čak i da je to istina, sumnjam da bi oni u potpunosti objasnili ovu tendenciju. Svatko djeluje na temelju cjelovitog pogleda na svijet, a ne samo iz osobnog interesa ili strasti.
Ne želim ostaviti čitatelje u malodušju, nego ih želim podsjetiti da ne vide svi ili čak jako puno “liberalnih” ili progresivnih katolika i klerika stvari na ovaj način. To se može vidjeti u načinu na koji je implementiran Motu proprij Traditionis Custodes. Nekoliko biskupa, čak i papini bliski saveznici poput kardinala Marxa, odbili su ga provesti; i kardinal Zuppi iz Bologne, voditelj Talijanske biskupske konferencije (i suradnik o. Jamesa Martina), nedavno je imao vespere s tradicionalnim katolicima u Rimu.
Ne gledaju svi na svijet tako manihejski kao liberalni katolici. I to s dobrim razlogom, jer ova ideologija “progresivizma“ je lažna i nijedno uvjerenje, ma koliko koherentno bilo, ne može trajati zauvijek ako se temelji na tako iskrivljenom pogledu na svijet.
