Povodom blagdana svete Terezije od Djeteta Isusa sjetio sam se anegdote koju je ispričao (uz papinu dozvolu) nadbiskup iz Ancone, Edoarda Menichellia a pokazuje veliku privrženost pape Franje ovoj velikoj svetici. Tako je, dan nakon molitvenog bdijenja za mir u Siriji, sasvim ‘slučajno’ jedan vrtlar u Vatikanu predao papi bijelu ružu što je papa protumačio kao znak povezan s njegovom pobožnosti prema maloj Terziji. Naime, za vrijeme bdijenje na Trgu Svetoga Petra, uz molitvu krunice recitirala se i poezija koju je napisala sveta Tereziju i tražio se njezin zagovor za mir u Siriji. Sam papa je priznao dvojici novinara, u knjizi El Jesuita, da svaki put kada ga muči neki problem, moli malu Tereziju „ne da mi ga riješi, nego da ga preuzme u svoje ruke i da mi da snagu da ga prihvatim, pa skoro uvijek dobijem jednu bijelu ružu kao znak“.
Na povratku iz Rio de Janeira, nakon Svjetskoga dana mladih, Papa Franjo je također spominjao svetu Tereziju, podsjetivši da je Terezija još za života obećala kako će nakon smrti, poslati kišu ružinih latica s neba, kao znak njezina zagovora. „Duša zapaljena ljubavlju ne može biti pasivna … Kad bi ste samo znali što planiram kad dođem u nebo. … Provest ću svoje nebo čineći dobro na zemlji“.
Sveta Terezija, iako je provela veći dio života u samostanu, proglašena je zaštitnicom misija, što svjedoči o moći molitve, a njezini spisi su toliko snažni da ju je bl. Ivan Pavao II proglasio naučiteljicom Crkve. Ova svetica ‘velikih želja’ ostavila je Crkvi svoj nauk ‘malog puta’; put jednostavnosti i poniznosti u prihvaćanju svakodnevnih obaveza i kušnji.
Umrla je sa svega dvadeset i četiri godine, prošaptavši: „Ne mogu izdahnuti, ne mogu umrijeti; želim još trpjeti“. A onda, okrenuvši se prema Raspetome, rekla: „Ljubim Te. Bože moj, ljubim Te“.
