Nakon 24 sata punog leta plus nekih desetak sati čekanja po aedromima u Frankfurtu, Dubaiu i Singapuru, konačno smo stigli u Australiju tj. Melbourne na badnjak. Koji je gušt bilo prebaciti se direktno u bermude, majicu i japanke pa prošetati gradom na nekih 30-ak stupnjeva. Mnogi se pitaju kako to da se Božić slavi u ljeto, kao to nije to, a meni je baš lijepo. Nije slučajno da nam svi važniji sveci u Europi padaju baš u ljeto kada narod može najbolje slaviti te blagdane, pa tako redom od Vele Gospe do Antunova, a kada malo bolje razmislim skoro svi kirbaji u Slavoniji padaju u ljeto. Kako Australcima ovi blagdani padaju u zimu onda imaju pravo barem Božić slaviti bez snijega i hladnoće, koliko god se to ljudima činilo autentično božićnim.
Kako skoro 48 sata nisam ni oka sklopio za vrijeme leta, propustio sam misu polnoćku što mi nije bilo previše ni žao jer znam iz iskustva da se tamo samo izgužvaju svi oni koji nisu bili na misi još od Uskrsa, pa sam lijepo sa ženom išao na jutarnju. Za prvu misu u Australiji i to na Božić smo odlučili posjetiti tzv. Hrvatsku župu sv. Leopolda Mandića u mjestu Sunshine, predgrađu Melbourne. Crkvu su naši iseljenici gradili 90-ih godina i navodno je najveća u biskupiji izuzevši katedralu, čime se naši ljudi uvelike ponose. Kako se u Australiji moraš voziti autom čak da bi kupio kruh i mlijeko, ne čudi da crkveno parkiralište izgleda kao ulaz u jedan veliki šoping centar. Koliko su novca utukli u gradnju mogli su stvarno nešto fantastično napraviti ali nažalost, osim što je arhitekt pokupio nagrade, ostavio je iza sebe jednu modernu ‘galeriju’ koja sliči na većinu novih crkvi koje su građena diljem svijeta. Uglavnom je vrlo komforna.
Nisam neki stručnjak za liturgijska pitanja ali onima kojima je stalo do toga, a svima bi nam trebalo stati, bilo je podosta ‘zanimljivosti’. Na primjer nema klecala. Klupe su udobne, sjedala mekana, tepih na podu pa tko želi, kleči na mekanom tepihu. I za čudo većina ljudi kleči i to sve do kraja Euharistijske molitve točnije Velikog Amen što je kod nas već postala rijetkost (pa žena i ja nekima ličimo na frikove). Pokraj oltara nalazi se svetohranište u obliku velike kugle koje se oblikom i stilom uklopilo u veliku sliku na zidu koja predstavlja nešto neodređeno (moja draga u tome vidi Veliki prasak točnije stvaranje i Uskrsnuće ali ja sam skeptičan…) Svetohranište je izvana srebrno a iznutra zlatno i izgleda lijepo kad se otvori jer monstranca krasno dolazi do izražaja ali…
Taman kad smo pomislili da je savršeno za klanjanje pred Presvetim rečeno nam je da klanjanja nema! Ne za Božić nego ga nema uopće. Moji roditelji žale zbog toga ali dobrohotno zaključuju da je to valjda danas tako u Crkvi i da su na snazi nova pravila. Ako je novo pravilo to što nitko ne sluša papine riječi onda su i ovdje vrlo moderni. Izgrađene su i dvije ispovjedaonice, jedna služi kao spremište a i drugoj se (navodno) rijetko ispovijeda. Sama misa je bila poput bilo koje druge u Lijepoj našoj, samo što je bilo puno ljudi i zbor je malo lošiji a ljudi se stidljivo uključuju u zajedničko pjevanje. Ono što je posebno iznenadilo (da ne kažem iživciralo moju dragu) jesu tri lemozine tj. tri puta se skuplja milodar. Prvi put uobičajeno kod prikazanja, drugi put odmah nakon pričesti (ne moram ni reći koliko to ometa osobnu molitvu) a treći put pred sam kraj mise. Ovo je uvedeno još za vrijeme domovinskog rata kada se uz uobičajen milodar skupljala pomoć za domovinu a negdje u to vrijeme se počela graditi nova crkva pa se posebno skupljalo za tu prigodu. Vremenom je to postao običaj i dio svete mise.
- Australija, jedna od bogatijih zemlja na svijetu a Melbourne ‘the most livable city in the world’, a nikako da dobijem signal za Internet. Fino sam platio 50 dolara za novi USB modem i- banana. Nula bodova. Kod nas na trajektu u srid Jadrana ljudi surfaju internetom a ja ovdje se mučim. Sutra moram naći neko drugo rješenje pa da ovaj post mogu konačno objaviti, a kako Australija ima 10 sati fore ispred Europe, neće previše kasniti.
Pozdrav, Robert i Maja
P.S. Na kraju mise otpjevana je Lijepa Naša, a nisam se mogao ne nasmijati kada su otpjevali kiticu ‘Savo, Dravo, Drino teci …‘
P.S.S. Zbog tehničkih problema nemamo slike.
