Blagdan svetoga Ivana evanđelista nas vodi u centar Melbourne-a u posjet najstarijoj katoličkoj crkvi izgrađenoj u tom gradu. Iako po našim mjerilima crkva građena sredinom devetnaestog stoljeća baš i ne predstavlja neku starinu ili baštinu, ipak u Australiji se stvarno njeguje arhitektura ovog ‘zlatnog doba’ njihove povijesti. U te povijesne znamenitosti se ubraja i crkva Svetoga Franje koja se ipak istakla najviše zbog svoje duhovne privlačnosti. Od 1929.-e godine crkvu vodi kongregacija od Presvetog Sakramenta, jedna zajednice svećenika i redovnika koji njeguju svakodnevnu adoraciju pred Presvetim a još važnije, crkva je postala centar molitve i pobožnosti u gradu. Slave se nevjerojatnih četrdeset i tri mise tjedno a ispovijed je također dostupna po nekoliko sati dva puta dnevno. I sve to lijepo piše na velikoj oglasnoj ploči ispred crkve:
Doživljaj je baš nadahnjujući kada onako kao turist uđeš u crkvu nekih dvadeset minuta prije početka mise i vidiš presveti sakrament izložen na oltaru. Kao da je cijeli svijet stao. Čitav prostor odiše mirom i milošću, jednostavno se osjeti da je natopljen Božjom prisutnošću. Mi smo stigli na tihu misu u 11. sati (nakon toga je bila pjevana u podne pa još jedna tiha, a između obavezno klanjanje). Crkva je bila skoro puna i svi su vjernici bili blizu oltara (nisu se skrivali iza stupova ili kod ulaza) i sudjelovali u molitvi i pjevanju. Svi odreda su u rukama držali tekst mise ispisan na jednom plastificiranom papiru. To je zato što je od ove godine uveden novi prijevod misala pa ga vjernici još nisu naučili. Onaj stari prijevod je bio pomalo dječji i sladunjav a ovim novim se pokušalo dati na važnosti i ozbiljnosti samog misnog čina. Mi ni nismo osjetili neku razliku jer je novi prijevod blizak hrvatskom. Jedan stari i blagi franjevac je slavio misu i predvodio pjevanje. Bilo je uistinu svečano i posebno. Nije bilo orgulja ni zbora, jedino svećenik koji predvodi i vjernici koji odgovaraju. I ovdje su svi klečali do kraja euharistijske molitve. I taman kad smo pomislili da ne može biti bolje dogodio se šok! Kod pretvorbe se dogodilo nešto neobično: od nekud su se pokraj oltara pojavile četiri žene i jedan muškarac, svi vidno u poodmaklim godinama. Nakon pretvorbe svećenik je prvo s njima podijelio svetu pričest (ne podijelio im nego s njima podijelio- kako to rade svećenici koji koncelebriraju) a onda im je dao i kalež i pliticu da i oni dijele pričest ostalima. Tako se pričest dijelila pod obje prilike: kod jednog bi uzeli posvećenu hostiju pa došli kod drugog i umočili u kalež, a neki bi jednostavno otpili iz njega. Žena i ja smo otišli direktno kod svećenika na pričest i mislim da smo bili jedini koji su je primili na jezik. Sve se odvijalo tiho i dostojanstveno, vidjelo se da je tamo svaki vjernik svjestan velikog događaja ali….!? Nemam riječi za to.
Odmah nakon blagoslova ponovno je izložen Prevesti oltarski sakrament do sljedeće mise, a u pokrajnjoj lađi je započela molitva krunice. Usred vjernika mirno je spavao jedan beskućnik, koji se valjda tu ušuljao dok nije bilo nikoga i zaspao. Ne krivim ga, osim onog incidenta kod pričesti, mjesto zaista umiruje i daje sigurnost, davno nismo osjetili tako nešto u crkvi, pogotovo onim modernim zdanjima. Na izlasku iz crkve svratili smo u njihovu knjižaru s vjerskim knjigama i potrepštinama. Knjižara je poput neke naše knjižare Verbuma ili Kršćanske sadašnjosti s jednom iznimkom- to je jedina katolička knjižara u cijelom gradu.
