Prošli tjedan na tradicionalnoj latinskoj misi u crkvi sv. Alojzija saznali smo da im zbor, u ovim ljetnim danima u Australiji, dobiva skoro mjesec dana slobodno, kao neku vrstu godišnjeg, pa su u zajednici bl. Johna Henry Newmana organizirali vježbe za ad hoc zbor koji bi pjevao na misama naredne tri nedjelje. Kako pjevam u zboru u svojoj župi na otoku Visu, a u studentskim danima sam pjevala u Palmi u Zagrebu, što je ipak bilo malo zahtjevnije, prihvatila sam priliku da prisustvujem na probama za misu na latinskom.
Priznajem, vratilo me u studentske dane. Oko mene sve mlada, nasmijana i lijepa lica pjevača kojima to što prvi put pjevaju na ovakvoj misi nije predstavljalo nikakav problem već čast. Sjetila sam se i jednog naslova iz vjeronaučnog udžbenika za četvrti razred „Crkva u šarenim licima i bojama“ i upravo je tako bilo: bijelci, Azijati, crnci, …
Ovdje su riječi bl. pape Ivana XXIII došle stvarno do izražaja: „latinski je jezik najprikladniji za promicanje svakoga oblika kulture među narodima. On ne izaziva nikakvu ljubomoru. Ne daje prednost nijednome narodu nego se s jednakom nepristranošću predstavlja svima te je svima jednako prihvatljiv“ ili pape Pia XII.: “Upotreba latinskoga jezika, kako je na snazi u velikome dijelu Crkve, jasan je i plemeniti znak jedinstva i zgodno sredstvo protiv bilo kojega iskrivljavanja prave nauke”. Zato se dirigent potrudio da razumijemo što pjevamo pa se sve prevodilo i pazilo na izgovor.
Iako sam se bojala da će me gledati kao padobranca ispalo je da su svi došli iz neke druge župe pa su si ionako bili svi novi, mogla sam doslovno ‘glumiti engleza’. Tako sam, iako nedavno stigla iz Hrvatske, bez problema ne samo došla na probu nego i pjevala na latinskom- ‘jeziku jedinstva’. Jednostavno; ovdje smo svi bili isti.
Za razliku od naših proba, stvar je shvaćena vrlo ozbiljno pa se nije pričalo, osim neizbježnog- ‘gdje smo sad?’ pitanja koje je uobičajeno na probama kad je zborovođa u elementu i misli da mu svi čitaju misli. No svaka čast našem dirigentu. Onako rumen, nasmijan i pun entuzijazma me podsjetio na nekadašnjeg dirigenta Roberta iz Palme. Uspio je nas dvadesetak, sabranih sa svih strana ujediniti i navesti da pjevamo neke stvari i po prvi put kao da odavno vježbamo skupa. I to je ljepota latinskog pjevanja, mogu to i djeca (ako ne vjerujete pogledajte donji video). Bio mi je zanimljiv i sam početak. Počeli smo s vježbama rastezanja, zijevanja i izgovaranja težih suglasnika, bez uobičajenih vježbi upjevavanja. (Ne znam što bi moja časna i zboraši, koji u prosjeku imaju sedamdeset godina rekli na to.) Nakon dva i pol sata pjevanja bez pauze naš dirigent je bio zadovoljan: imao je spremnu misu za sutra! Priznajem da je bio pravi gušt pjevati ali i da je posljednjih dvadeset minuta već bilo pomalo naporno. No kako su naši domaćini predvidjeli ovakvo stanje, pripremili su nam ručak u župnom uredu. Tu nas je dočekao sveprisutni župnik i rektor otac Glen Tattersall koji je uistinu pravi domaćin. Njega ćete prvog vidjeti u njegovoj reverendi (uvijek je u njoj) kad dođete u crkvu ali će vas prvi dočekati i na izlasku iz crkve (još kad vam kažem da nam je i imena zapamtio a ja sam njegovo morala potražiti na internetu).
I za kraj malo informacija o sutrašnjoj misi: Kako župa njeguje rimski obred, u skladu s misalom iz 1962.-e, ove nedjelje je blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa.
Zbor će pjevati gregorijanske napjeve za taj dan, uz Misu VIII i Credo III iz Kyriale, sa sljedećim motetima:
Tollite Hostias — Camille Saint-Saëns i Ave verum — Edward Elgar.
A glazba za orgulje:
Allegro — August Reinhard
Cantilene from Trois Pieces (Op. 29, No. 2) — Gabriel Pierne
Scherzando from Trois Pieces (Op. 29, No. 3) — Gabriel Pierne
dio ugođaja (naravno da nije bilo baš ovako ali…):
