Na svojoj redovitoj tjednoj audijenciji u srijedu, papa Franjo ponovno je izazvao polemike i protivljenja rekavši da su nastojanja da se odbiju imigranti “teški grijeh”.
Ljutite reakcije bile su razumljive, jer su Papine primjedbe bile zapaljive. Ali većina prosvjeda promašila je glavni smisao Papinog govora. Ako se nadamo ozbiljnoj raspravi o krizi migracija i osuđujemo Papinu neopreznu retoriku, sami bismo trebali biti oprezniji i osporavati ono što je rekao – a ne ono što nije rekao.
Na svojoj audijenciji Papa je odstupio od svog uobičajenog obrasca držanja katehetskih predavanja (u zadnje vrijeme je govorio o Duhu Svetom), kako bi govorio o nevolji onih koji „prelaze mora i pustinje kako bi stigli u zemlju gdje mogu živjeti u miru i sigurnost.” Odmah se usredotočio na Mediteran, rekavši da je ono “postalo groblje”, jer bezbrojni migranti iz sjeverne Afrike kreću prema Europi na slabim brodovima, a mnogi se utapaju tijekom putovanja. U tom je kontekstu dao izjavu koja je potaknula sve naslove:
Mora se jasno reći: postoje oni koji sustavno i svim mogućim sredstvima rade na odbijanju migranata – na odbijanju migranata. A to je, kad se radi svjesno i odgovorno, teški grijeh.
Primijetite ovdje da Papa nije osuđivao zakonska ograničenja imigracije. Posebno se osvrnuo na nastojanja da se brodovi zaustave kada se približavaju Europi i pošalju natrag, kako bi se suočili s velikim opasnostima na otvorenom moru. Kasnije je u svom govoru govorio o drugim migrantima koji su “odvedeni u pustinju i napušteni”. Dakle, “teški grijeh” koji je osudio bio je namjerno djelovanje koje migrante izlaže neposrednoj smrtnoj opasnosti.
“Nemojmo zaboraviti što nam Biblija govori”, rekao je Papa, citirajući Izlazak 22,21: “ Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde.” Ovo sigurno nije novo učenje; to je utvrđeno načelo židovsko-kršćanskog morala.
Ako je želio uravnoteženo predstaviti pitanje, Papa bi mogao spomenuti da su bezbrojne tisuće migranata ugrožene od strane beskrupuloznih trgovaca ljudima koji profitiraju šaljući migrante u inozemstvo u nesigurnim uvjetima. Možda je također mogao ukoriti nevladine udrege – neke od njih subvencionirane od strane katoličkih dobrotvornih organizacija – koje patroliraju Mediteranom, pomažući putnicima da krše imigracijske zakone i tako potiču poplavu migranata.
Papa Franjo inzistira na tome da bogate nacije moraju pomoći migrantima, a u svom govoru u srijedu preporučio je “proširivanje sigurnih i legalnih pristupnih ruta za migrante, pružanje utočišta onima koji bježe od rata, nasilja, progona i raznih katastrofa”. Ali nije se osvrnuo na nepravde koje su počinili narodi koji tjeraju ljude iz njihovih domova, prisiljavajući izbjeglice da se suoče s opasnostima koje je opisao. Nije, na primjer, spomenuo opresivnu vladu Venezuele, koja je sada vodeći svjetski izvor emigranata: tema o kojoj Vatikan neobično šuti.
Papa Franjo zauzeo je jednostran pristup po pitanju migracija, opterećujući se dužnostima bogatih nacija ne spominjući niti neuspjehe zemalja koje napuštaju niti odgovornosti samih migranata. Katekizam Katoličke Crkve (2241) nudi mnogo uravnoteženiji tretman. Posebno obratite pozornost na 2. stavak:
Bogatiji narodi dužni su, u okviru svojih mogućnosti, prihvaćati strance koji traže sigurnost i nužna sredstva za život što ih ne mogu naći u rodnoj zemlji. Javne vlasti neka paze da se poštuje naravno pravo koje gosta stavlja pod zaštitu onih koji ga primaju.
Poradi zajedničkoga dobra za koje su odgovorne, političke vlasti mogu pravo useljavanja podvrgavati različitim pravnim uvjetima, napose glede dužnosti doseljenika prema zemlji koja ih prima. Doseljenik je dužan harnošću poštivati materijalnu i duhovnu baštinu zemlje koja ga je ugostila, obdržavati njezine zakone, pridonositi njezinim potrebama.
Papa Franjo mogao bi ohladiti strasti koje je uzburkao i pritom unaprijediti nauk Katoličke Crkve ako bi prenio – u cijelosti – nauk Katekizma o migraciji.
