Draga braćo i sestre, u današnjem evanđelju Isus moli: “Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi.” Prizor je to s posljednje večere, noć je uoči Kristove muke. Gospodin Isus hrabri svoje učenike, znao je da će se uplašiti od svega što će se još te noći Velikog četvrtka dogoditi, te moli Oca da ih sačuva u jedinstvu. Ovaj Isusov govor vrlo često se tumači samo iz jednog ugla – danas je to postao veliki ekumenski tekst i usmjeren je vrlo često samo prema onima koji su izvan Crkve. Mi ćemo danas ovu Isusovu molitvu primijeniti na nas koji već jesmo u jedinstvu s Crkvom.
Na prvom mjestu moramo se preispitati jesmo li mi zaista u jedinstvu s Crkvom. Kakav je naš stav prema nauku Crkve? Krist je apostolima, a po apostolima papi i biskupima povjerio zadaću čuvanja nauka. To ne znači da su oni gospodari nauka i da oni odlučuju što će se vjerovati a što ne u doslovnom smislu. Papa i biskupi smiju naučavati samo onaj nauk koji je sadržan u Svetome Pismu. U tumačenju toga im pomaže crkvena predaja, to jest ono što je Crkva vjerovala od samog početka a što su nam prenijeli apostoli i sveti oci prvih stoljeća. Stoga su Sveto pismo i crkvena predaja dva plućna krila kojima diše Crkva. Učiteljstvo Crkve – papa i biskupi – oni dakle samo tumače ono što Crkva oduvijek vjeruje. Stoga primjerice u sv. Pismu jasno piše da je blagoslov istospolnih odnosa posve nemoguć, Crkva to oduvijek vjeruje a nedavno je to ponovno potvrdila u jednom dokumentu. Odakle onda pravo biskupima, svećenicima i vjernicima reći da će oni ipak dijeliti blagoslov i podržavati to? Nije li to prekid unutarnjeg jedinstva? Ili uzmimo primjer crkvenog braka: i sv. Pismo i crkvena Predaja brak drže nerazrješivim – tko to tumači na drugačiji način prekida nutarnje jedinstvo s Crkvom. Tu su primjeri svakako i pobačaj i eutanazija. Ako to tumačiš drugačije nego li tumači Crkva sam sebe isključuješ iz jedinstva. Lijepo je sve to sažeo papa Benedikt u jednoj propovijedi na Duhove: sve što nam Duh Sveti daje “sastoji se u poniznosti ispovijedanja i priznavanja vjere Crkve. Sastoji se u jednostavnosti srca koje nije toliko veliko da ne bi moglo ući u zajedničku vjeru Crkve koja se proteže stoljećima i kontinentima.” Dakle ni jedno srce nije toliko ogromno da ne može stati pod krov Crkve i da mu treba neki drugi nauk za njega prilagođen.
Na drugom mjestu je naše međusobno jedinstvo. Jesmo li mi kao župna zajednica u jedinstvu? Poznajemo li se uopće međusobno? Jesmo li spremni pomoći jedni drugima ili samo gledamo svoja posla? Misu nedjeljom obavimo jer nam je netko nekad rekao da se nedjeljom mora dolaziti na Misu? To se ne smije događati. Upravo nas jedinstvo oko Kristova oltara potiče na međusobno jedinstvo kad izađemo iz crkve. Ako blagujemo isti Kruh, slavimo istu žrtvu na oltaru, onda moramo i živjeti istu vjeru i međusobno se potpomagati – bilo materijalno bilo duhovno. Nikad nisi toliko siromašan da ne možeš nekome iz zajednice pomoći. Pa makar bio u najvećoj bijedi uvijek možeš moliti za osobu iz zajednice, dati joj savjet, razgovarati s njom, saslušati je. Mi moramo prvi biti jedno ako želimo da nas drugi prepoznaju kao Isusove učenike i povrate se u zajedništvo s Kristovom Crkvom.
Draga braćo i sestre, tek se sada možemo nadovezati na drugi dio evanđelja gdje nam Isus govori o tome kako trebamo biti u svijetu ali ne biti od svijeta. Tek kad znaš u što vjeruješ, tek kad si međusobno povezan s onima koji vjeruju u isto, tek tada imaš snage za život u svijetu koji prezire sve ono što ti vjeruješ. Mi nismo od svijeta, to nam mora biti jasno i ne trebamo se truditi svidjeti svijetu tako da ćemo dopuštati i prihvaćati ono što se kosi s Božjim naumom i Božjom istinom koja je samo jedna, koja nema kompromisa. Ili štitiš život ili ubijaš život – nije Bog rekao vjernicima vi ne smijete ubijati a oni koji nisu vjernici smiju. Ili vi kao katolici ne smijete biti u istospolnim zajednicama a svi ostali mogu. Ne! Istina je samo jedna. “Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina” – upozorava nas Isus kroz svoju molitvu Ocu. Ti kao katolik moraš biti hrabar svjedok Kristove istine, svjedočiti ju na svakom mjestu gdje te Gospodin šalje. Jasno, nekad ti neće dati da govoriš, nekad nećeš uspjeti a ponekad ćeš morati trpjeti neki poremećaj moralnih vrijednosti samo zato što si već sve probao i ne ide, ali i onda ti preostaje molitva. Bilo kako bilo, grijeh moramo uvijek osuditi, a osobu koja taj grijeh čini pokušati pridobiti Kristovom ljubavlju koja ima moć zagrijati i najhladnija srca. Kao što je Otac poslao Sina u svijet, tako Sin šalje nas.
Zlo vreba na sve strane, toga je Isus svjestan i zato moli Oca još sa zemlje da nas zaštiti od Zloga. U mjesecu smo svibnju, Marijinu mjesecu, pa se smijemo spomenuti i Gospinog ukazanja u Fatimi koje nas upozorava na opasnost Zloga i na to što se događa kad čovjek okrene leđa Bogu. A sestra Lucija prenosi nam kako joj je Gospa rekla da će se upravo posljednja bitka između Boga i sotone voditi upravo oko moralnih vrijednosti, oko obitelji.
Kako u svemu tome ostati hrabar? Kako ostati u jedinstvu s Crkvom i biti u svijetu ali ne od svijeta? Odgovor je posve jednostavan – uz pomoć redovitog sakramentalnog života, svete ispovijedi i pričesti, uz pomoć zaufane molitve. Ako je Isus molio, kako onda mi ne bismo trebali moliti? Danas više nego li ikad prije u povijesti, pozvani smo na osobnu žrtvu, molitvu i pokoru, kako bismo od Boga isprosili istinski mir i obraćenje grešnika. Krunica nam je u tom smislu dana kao poseban poticaj i najizvrsnije sredstvo kako osobnog obraćenja, tako i obraćenja onih koji ne uviđaju kolika zla nanose drugima. Zato je Gospa u Fatimi poručila da molimo krunicu svakodnevno. Sestra Lucija, fatimska vidjelica, ovako je opisala moć krunice: “”Blažena Djevica Marija je krunici podarila takvo djelovanje, da ne postoji nijedan materijalni, duhovni, nacionalni ili međunarodni problem, koji se putem nje i naše žrtve ne bi mogao riješiti.”
Još jednom vas s Gospom Fatimskom potičem, molite krunicu svakodnevno. Amen!
Vlč. Daniel Katačić
