Budući da je suštinsko poslanje Crkve pozivanje ljudi na obraćenje, na promjenu uma i srca, jednostrani fokus na “neosuđivanje“ ima tendenciju da potkopa to poslanje.
Francuski svećenik i teolog Guillaume de Menthière u svojim nedavnim djelima usredotočio se na obraćenje, ali ne u smislu promjene vjere, već u okretanju od grijeha Bogu, što su, kada se uzme u obzir, samo dvije strane iste medalje.
Spomenuti teolog citira francuskog pjesnika Charlesa Péguya koji je napisao: „U kršćanskom sustavu svetac pruža ruku grešniku. Tko ne pruža ruku, taj nije kršćanin”. Péguyeva zapažanja poklapaju se s velikim i malim duhovnim iskustvom, od de Menthièreove napomene kako su bakine ustrajne molitve mogle spasiti mnoge duše do iskustva mistika koji podnose patnju u ime drugih koji bi se inače mogli slomiti pod iskušenjima. S. Emanuela Kalb, časna sestra iz Krakova, opisuje u svojim spisima kako je pristala podnijeti sumnje mlada redovnica koja je bila u iskušenju da napusti svoj red. Krist je otkrio s. Kalbe da će redovnica biti izgubljena ako te ne učini. S. Kalb je priznala da je patnja koju je podnijela za drugoga bila prevelika, ali je mlada časna sestra ostala.
„U kršćanskom sustavu svetac pruža ruku grešniku“.
Način na koji Crkva “dočekuje“ ljude bit će glavni fokus u pripremama za nadolazeću jesensku Sinodu o sinodalnosti. Prethodno sam pisao o tome što znači crkvena „dobrodošlica“: dijeljenje Radosne vijesti Isusa Krista u kojoj se naša slomljena ljudskost može popraviti metanojom—promjenom nečijeg srca i uma, pod djelovanjem Božje milosti—da se odreknemo svojih želja, istina, i živimo u korist Njegovog Puta, Istine i Života. Ta dobrodošlica računa s ljudskom osnovnom manom – grijehom – i nudi Radosnu vijest Evanđelja o iscjeljenju od grijeha. Iscjeljenje od grijeha, naravno, uključuje Božju milost da priznamo, pokajemo se i odlučimo okrenuti se od grijeha.
Da bismo sve to učinili – da bismo dijelili Radosnu vijest (navještajem i ozdravljenjem), da bismo promijenili nečiji način razmišljanja i življenja, da „bismo pružili ruku grešniku“ – nužno implicira znanje dviju važnijih stvari: što je sveto i što je grešno.
To je obraćenje. Tako je Crkva oduvijek razumjela obraćenje. Bojim se da danas nema mnogo ljudi koji to razumiju.
Obraćenje kako je opisano u gornjem dijelu teksta je teško. Moderna, zamjenska verzija obraćenja, skraćuje taj proces izostavljanjem bitnih elemenata. Predloženo je da bi svećenici trebali oprostiti čak i ako nije jasno kaje li se grešnik ili priznaje da je sagriješio. Rečeno nam je da “milosrđe” i “dušobrižništvo” znače ignoriranje praktične primjene dotadašnjeg normativnog crkvenog nauka i prakse, svođenje na aspiracijske ciljeve kojih se nekim oblikom magičnog pastoralnog klerikalizma može izostaviti u životima konkretnih ljudi. Od nas se traži da prihvaćamo „ljude onakvima kakvi jesu“ što, iako je istinito kao početna točka, postaje lažno ako ih tamo ostavimo. (Mi Poljaci imamo izreku: tak mnie stworzyłeś, tak mnie masz – „takvog si me napravio, to je ono što imaš“ – što je više izraz za opis lijenosti, a manje tolerancije).
Rečeno nam je da je prepoznavanje grijeha samo po sebi “osuđujuće“, možda “nemilosrdno“. U najmanju ruku, to je “nepoželjno“. Problem s lažnim naukom obično je u tome što u njemu postoji zrno istine. Nešto je prenaglašeno, a sve drugo izostavljeno.
Neki bi mogli reći da u ljudskom životu svetac i grešnik često nisu tako jasno odvojeni kao što bi možda moglo sugerirati prije izrečene misli Péguya. U jednom smislu to je istina. Ali, u temeljnijem smislu, nije. Grijeh, ispravno shvaćen u smislu onoga što jest u svojoj pravoj i ispravnoj podlosti, ne može koegzistirati sa svetošću. To bi bio luteranski način shvaćanja spasenja – simul justus et peccator (u isto vrijeme pravednik i grešnik), a ne katolički.
Postoji kvalitativna razlika između stanja milosti i stanja grijeha, kada grijeh shvaćamo kao smrtan. Milost i laki grijeh mogu koegzistirati, iako u natjecateljskom duhovnom sukobu; milost i smrtni grijeh ne mogu. Nesklonost crkvenih velikodostojnika da koriste te izraze ne ide na ruku katolicima.
Dakle, svijest o životnim izborima koje svetost podrazumijeva ili zabranjuje nije osuđivanje. Ispravno shvaćeno, bilo bi protu naravno da toga nema. To da se sličnosti privlače, a suprotnosti odbijaju nije samo zakon magnetizma: to je temeljni zakon duhovnog života, kako sveti Ignacije jasno kaže u svojim duhovnim vježbama, relevantnim za razlučivanje duhova. Osoba koja živi u stanju milosti odustaje od grijeha ne zato što je “osuđujuća“, već zato što je to nespojivo s njezinim životom. Isto tako, onaj koji „prebiva u tami“ (usp. Iv 3, 19 – 21) izbjegava svjetlo.
Budući da je suštinsko poslanje Crkve pozivanje ljudi na obraćenje, na promjenu uma i srca, jednostrani fokus na neosuđivanje ima tendenciju da potkopa to poslanje. Crkva mora dočekati grešnika, ali ne i grijeh: pretjerana usredotočenost na “dobrodošlicu“ ili neosuđivanje često spaja tu razliku, barem šutnjom.
I, u tom smislu, Crkva je pozvana da bude “crkva milosrđa”, ali ne može zaboraviti da se među klasičnim duhovnim djelima milosrđa nalazi „dvoumna savjetovati“ i „Grješnika pokarati“. S poniznom sviješću da smo svi grešnici, poziv na “opomenu” ipak ne može biti pasivan ili tih, jer će biti neprimjetan i neučinkovit. Opomena grešniku ne mora i ne treba biti osuđujuća, ali treba jasno pokazati da je ono što netko radi nespojivo s imenom kršćanin.
Razmotrite Kristov nauk: počnite diskretnim susretom oči u oči kada želite ispraviti brata, ali ako to ne uspije, onda umnožite svjedoke. Ako ni to ne urodi plodom, “postupaj s njima „kao poganinom i carinikom“ (usp. Mt 18, 16 – 17). Čak i Isus Krist jasno kaže da, s obzirom na sveobuhvatni poziv na obraćenje, mogu postojati situacije u kojima je nečije ponašanje toliko nespojivo s tim pozivom da ga “ne dočekuje“. I trebamo li Kristov nauk tretirati kao prazno ohrabrivanje: možda postoje slučajevi kada nekome moramo odbiti dobrodošlicu, ali, Bože, stvarno ne možemo zamisliti što bi to moglo biti.
Isto tako, nitko ne može „dvoumna savjetovati“ ako nije siguran što Crkva naučava, čak ni o takvim osnovnim stvarnostima – poput seksa – koje impliciraju svakodnevni život običnih ljudi. Govoriti o nauku ne znači da nekoga osuđujete. Ostaviti brata u zbunjenosti teško da može biti milosrdno.
Još jedna novozavjetna epizoda mogla bi biti relevantna za nadolazeću Sinodu. Uoči Sinode, mnogo se govori o “Duhu” koji vodi (obraća?) Crkvu na načine koji, u nekim slučajevima, nedvojbeno proturječe prihvaćenom nauku. Mogli bismo korisno razmisliti o situaciji koju sv. Pavao opisuje u Prvoj poslanici Korinćanima, posebno u poglavljima 5-6.
Korint je bio lučki grad s tipičnom moralnom dekadencijom. Budući da ih je sv. Pavao obratio, Korinćani su pretjerano uzimali pojam “slobode u Duhu“, vjerujući da ih njihova “duhovna sloboda“ uzdiže iznad moralnog zakona. U Prvoj poslanici Korinćanima (usp. 5, 1) Pavao napada korintske kršćane zbog toleriranja čovjeka koji živi u incestuoznoj zajednici. Protiv njihove “slobode u Duhu“, sv. Pavao odgovara govoreći da čak ni pogani ne čine takve stvari. Ne samo da Pavao pita zašto Korinćani toleriraju ovu situaciju, već im otvoreno kaže: „ne miješate se s nazovibratom koji bi bio bludnik, ili lakomac, ili idolopoklonik, ili pogrđivač, ili pijanica, ili razbojnik. S takvim ni za stol!“ (1 Kor 5, 11). Sv. Pavao ovo učenje dovodi do logičnog kraja u 6. poglavlju, u kojem savjetuje ovaj “neuključivi“ model Crkve koji se ne svodi na osuđivanje, nego takav model nije spojiv s misijom Crkve, a misija Crkve je spasenje (usp. 1 Kor 6, 10 – 11).
Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. To, evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega.
Nema sumnje da će biti onih koji će raspravljati o tome što je sv. Pavao konkretno mislio u tom poglavlju, ali ono što je relevantno za trenutne sinodalne rasprave je da se ne može poreći da poglavlje u Prvoj poslanici Korinćanima eksplicitno uključuje četiri situacije povezane sa seksom.
“Kršćanski“ „život u Duhu“ ne izuzima u obzir moralnog čovjeka koji upravlja compositum humanum zvanim čovjek, koji je jednom nogom u svijetu duha, a drugom čvrsto u materiji. Ne možemo se pretvarati da je duhovno sljedbeništvo toliko “iznad” ili “dublje” od “pukog” spolnog morala, ili da je spolna etika Crkve još uvijek u povojima. U tom bi se slučaju institucija Katoličke Crkve zadužena za vođenje ljudi do spasenja mogla spotaknuti oko temeljnih pitanja koja se događaju u ljudskim životima svaki dan u posljednjih dvije tisuće godina. Crkva mora s autoritetom naučavati i istine u području spolnog morala.
Budući da ovo područje tako duboko utječe na većinu ljudi, to je također područje u kojem Crkva mora naviještati Evanđelje obraćenja, način života koji je izrazito kršćanski, normativan, o kojem se ne može pregovarati i, u konačnici, u skladu je s najdubljim čovjekovim dostojanstvom.
Jednostrani naglasak na „neosuđivanju“ do isključivanja Evanđelja obraćenja (koje zahtijeva poznavanje onoga od čega se treba obratiti) poražava Evanđelje Isusa Krista. To može rezultirati oslabljenom Crkvom, ali ne i Crkvom koja je dobila mandat poučavati i krstiti sve narode, naučavajući ih Radosnoj vijesti o spasenju kroz obraćenje.
Doista, taj jednostrani fokus dovodi do problema koje vidimo u raznim dijalozima i sintezama koje su dovele do ove jesenske Sinode o sinodalnošću. Postoji suptilan pomak od Crkve kao navjestiteljice obraćenja do Crkve kao objekta obraćenja. Nema sumnje da će zagovornici promjena govoriti o Ecclesia semper reformanda i inzistirati na tome da je sadašnji proces samo zadnji korak u toj reformi koja je u tijeku. Međutim, može se reći da se reforma Crkve prvenstveno mora dogoditi u samim članovima (vjernicima) koji su pozvani na sve dublju svetost.
Današnja “reforma“ je drugačija: ona zahtijeva reformu naučavanja, discipline i normi koje su prethodne generacije prepoznavale kao pokazatelje prema kojima se mjeri ljudska reforma.
Ova inverzija postavlja egzistencijalno pitanje za Crkvu, njezin identitet i poslanje koje zahtijeva jasan odgovor: tko bi koga trebao obratiti?
