Nastavljamo danas s odlomkom iz nove knjige Izvješće o nadi: Razgovor s kardinalom Gerhardom Ludwigom Müllerom u kojem nam prefekt Kongregacije za nauk vjere daje odgovore na neka pitanja koja su se razvlačila na dvije Sinode o obitelji, a konačan sud se očekuje u nadolazećoj apostolskoj pobudnici Svetoga Oca.
Papa Franjo nam u “Evangelii Gaudium” (br. 47) govori da Euharistija “nije nagrada za savršenost, nego moćan lijek i hrana za slabe.” Vrijedi dubinski analizirati ovu misao, kako se ne bi pogrešno shvatilo njezino značenje.
U prvom redu, treba naglasiti da ova izjava izražava primat milosti: obraćenje nije autonoman čin čovjeka, nego je, samo po sebi, djelo Milosti. Ipak, iz ovoga se ne može zaključiti da je obraćenje vanjski odgovor zahvalnosti za ono što je Bog učinio za mene po svom sudu, a bez mene. Niti se može zaključiti da svatko može pristupiti Euharistiji, i onda kad nije u stanju milosti i uz odgovarajuće uvjete, jednostavno zato jer je ona hrana za slabe.
Prije svega, moramo se zapitati: što je obraćenje? Ono je slobodan čin čovjeka, a istovremeno i čin motiviran milošću Božjom, koja uvijek prethodi ljudskom djelovanju. Zato je ono sastavni čin obraćenja, nerazumljiv, ako je djelovanje Boga odvojeno od djelovanja čovjeka. […]
U sakramentu pokore, na primjer, promatra se s apsolutnom jasnoćom potreba pokornikovog slobodnog odgovora, izraženog u njegovoj skrušenosti srca, u njegovoj odluci da se popravi, u njegovom priznanju grijeha, u njegovom djelu pokore. To je razlog zašto katolička teologija niječe da Bog čini sve, i da je čovjek čisti primatelj Božanske milosti. Obraćenje je novi život koji nam je dan po milosti, ali ujedno je i zadatak koji nam se nudi kao uvjet da ustrajemo u milosti. […]
Postoje samo dva sakramenta koja daju prvu posvetnu milost: krštenje i sakrament pomirenja. Kada netko izgubi posvetnu milost, potreban mu je sakrament pomirenja kako bi povratio to stanje, ali ne zbog svojih zasluge, nego kao dar – kao dar koji mu Bog nudi u sakramentalnom obliku. Pristup euharistijskom zajedništvu svakako pretpostavlja život milosti, pretpostavlja zajedništvo u Tijelu Crkve, te također pretpostavlja uredan život u skladu s crkvenim tijelom kako bi mogli reći “Amen.” Sveti Pavao inzistira na činjenici da onaj ‘tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje‘ (1 Kor 11,27).
Sveti Augustin tvrdi da “Onaj koji te je stvorio bez tebe, neće te spasiti bez tebe” (Sermo 169). Bog traži moju suradnju. Kroz suradnju koja je također Njegov dar, ali podrazumijeva moje prihvaćanje tog dara.
Kada bi stvari bile drugačije, mogli bi pasti u napast shvaćanja kršćanskog života na način automatskih stvarnosti. Oprost, na primjer, bi postao nešto mehaničko, gotovo na zahtjev, a ne pitanje koje ovisi o meni, jer ga ja moram i ostvariti. Onda bih se mogao pričestiti bez traženog stanja milosti i bez pristupa sakramentu pomirenja. Mogao bih sve uzeti zdravo za gotovo, bez ikakvog dokaza utemeljenog na Božjoj Riječi, kako je oproštenje mojih grijeha odobreno privatno u samom činu pričešćivanja. No, to je lažni pojam Boga, tu se Boga napastuje. I također dovodi do lažnog koncepta čovjeka, i podcjenjivanja onoga što Bog može učiniti u njemu.
