Na blogu Usporedbe i analogije (inače dobar izvor ekonomskih tema) našao sam jedan odličan komentar na još jednu ideju Ministarstva Obrazovanja koja vodi ka konačnom cilju Vlade: imati što veću kontrolu odgoja djece u Hrvatskoj:
PROTIV PRODUŽENJA OBVEZNOG ŠKOLOVANJA
Uživam istaknuti kad nešto nije očito, ali što sa stvarima koje su očigledne? Dovoljno je pogledati.
Protivio sam se produženom obveznom školovanju još dok je bilo u fazi planiranja (“Država-janjičar i država-robovlasnik”) a protiv sam i sada kada ga pokušavaju provesti. Koji su mi argumenti? Čekaj malo. Koji su njima argumenti? Teret dokaza uvijek mora biti na strani koja mijenja status quo, a standard dokazivanja mora biti posebno strog kad se radi o nečemu ovako ozbiljnom.
Brzo: navedite glavni argument progresivaca. Ne možete? Naravno da ne možete. Ne samo što ovome nije prethodila nikakva široka javna rasprava u kojoj ste ga mogli čuti, nego reformatori smatraju da nikakvo posebno argumentiranje nije niti potrebno. Progresivcima je porodica jedna prastara, prevaziđena, natražnjačka stvar. Pa tko je vidio da u 21. stoljeću o odgoju djece odlučuje njihova porodica? Postoji struka, postoje magistri i doktori pedagogije, postoje istraživanja, postoje instituti. Da prostite, ali kako se nekakva baba i djed mogu mjeriti s tim golemim korpusom znanstvenih spoznaja? Štoviše, jasno je da upravo babe i djedovi vrše negativni utjecaj na mlade umove, izlažući ih tradicionalnim, konzervativnim, reakcionarskim idejama. Zato je važno djecu oteti što ranije.
To su sve stare stvari, odavno poznate i nimalo skrivene. Jasno mi je zašto to rade, ali nije mi jasno zašto im prolazi. Je li stvarno toliko jaka magija riječi “struka”?
