Poslanje nas krštenika jest učiniti Kristovim učenicima sve narode. Postanimo svjesni svog poslanja i dajmo sve od sebe da druge dovedemo do Krista i u Nebu se pojavimo s mnoštvom duša koje smo uz pomoć Božju priveli Kristu…
Blagdan krštenja Gospodnjeg
Draga braćo i sestre, današnji blagdan Gospodinova krštenja usko je povezan sa svetkovinom Bogojavljanje koju smo neki dan proslavili. I događaj Isusova krštenja jest događaj Bogojavljenja jer nam Nebeski Otac glasom s Neba objavljuje da je Isus onaj kojega je poslao i kojega treba slušati. Promotrimo današnji blagdan kroz tri razine: što je on sam po sebi, što je naše krštenje i koje je naše poslanje.
Isusovo javno djelovanje započelo je njegovim krštenjem na rijeci Jordanu. Ivan Krstitelj, glasnik Onoga koji dolazi, okupljao je oko sebe učenike koje je podučavao o Mesiji kojemu treba pripraviti put jer je već pred vratima. Njih je pozivao na krštenje. To Ivanovo krštenje bitno se razlikuje od onoga krštenja koje je Krist kasnije ustanovio i koje smo svi mi primili. Ivanovo krštenje poziv je na obraćenje, na promjenu života. Uz Ivanovo krštenje ide i priznavanje grijeha, tj. spremnost započeti živjeti novim životom. Sve to nam je jasno ako promatramo Ivano krštenje kao ono kojemu pristupaju grješnici. No evanđelje kaže da dok se sav svijet krstio pristupio je i Isus. I on dolazi na krštenje. Ima li on grijeha? Nema. Treba li njemu obraćenje? Ne treba. Zašto se onda krsti? Isus je pristupajući krštenju pristupio silnom mnoštvu grješnika. Isus tako postaje onaj koji se solidarizira s grješnicima koje je došao otkupiti. Svoje je djelovanje započeo stupanjem na mjesto grješnika. Isus teret naših grijeha nosi u rijeku Jordan koja ih na simbolički način odnosi. On je svoje djelovanje započeo stupanjem na mjesto grješnika. On već sada anticipira značenje križa, već sada najavljuje otkupljenje koje će se ostvariti njegovom smrću i uskrsnućem. Sveti Ivan Zlatousti reći će kako je Isusovo uranjanje u vodu simbol silaska nad pakao, a njegovo izranjanje simbol uskrsnuća. Sva četiri evanđelja izvješćuju nas kako se prigodom Isusova krštenja nebo rastvorilo i da se začuo glas s Neba, Očev glas koji govori: Ovo je Sin moj, slušajte ga. Tako rastvorena nebesa s Očevim glasom anticipiraju, tj. unaprijed predznačuju uskrsnuće. (usp. Benedikt XVI, Isus iz Nazareta, Krštenje) Ono što je slikovito htio predstaviti na početku svog javnog djelovanja Isus je ostvario i stvarno učinio svojom smrću i uskrsnućem. Isusovo krštenje tako postaje obećanje koje se ispunja u njegovu vazmenu otajstvu.
Draga braćo i sestre, dok slavimo spomen na Gospodinovo krštenje, dobro se je prisjetiti kako mi danas gledamo na krštenje. Što se u stvari događa na krštenju koje Crkva dijeli? “Krštenje je sakrament, kojim se ponovno rađamo u milosti Božjoj i time postajemo kršćanima. Sakrament krštenja daje prvu posvetnu milost, kojom se briše istočni grijeh, a i svaki osobni, ako ga ima; otpušta svu kaznu, koju ti grijesi zaslužuju, utiskuje biljeg kršćanina, čini nas Božjom djecom, članovima Crkve i baštinicima raja, i osposobljuje nas za primanje drugih sakramenata.” (Veliki Katekizam sv. Pija X)
Prije krštenja samo smo Božja stvorenja, u krštenju postajemo djeca Božja. Onaj grijeh koji baštinimo od Adama i Eve nam se briše i vraćamo se u stanje posvetne milosti. “Posvetna milost je nadnaravni dar, koji se spaja s našom dušom, i koji nas čini pravednicima, posvojenom Božjom djecom i baštinicima raja.” (Veliki Katekizam) Tu posvetnu milost koja nam je dana na krštenju dužni smo usavršavati, tj. sve više u njoj napredovati. “Primajući sveto krštenje odričemo se zauvijek đavla, njegovih djela i njegove taštine, a kao đavolsko djelo i taština smatraju se grijesi i načela svijeta, koji su suprotni načelima svetog Evanđelja.” (Veliki Katekizam) I mi poput Krista u krštenju po uranjanju u vodu bivamo uronjeni u smrt grijehu, a kad izranjamo iz vode uskrsavamo u stanje posvetne milosti.
Kad vidimo koje se sve milosti događaju na krštenju, smijemo li onda odgađati krštenje djece? Smijemo li ponavljati sve popularniju mantru svijeta: “Kad postane punoljetan nek sam odluči hoće li se krstiti?” Naravno da ne smijemo. Krštenje djece ne narušava njihovu slobodu isto tako kao što hranjenje djeteta ne narušava njegovu slobodu. Kad je dijete malo hranimo jer ne može samo, a znamo da će bez hrane umrijeti. Dakle činimo stvar koju smo spoznali kao ispravnu. Glede toga, ako smo spoznali, a nadam se da jesmo, da nam Krist po Crkvi daje vječni život, zašto bi djetetu uskratili tu mogućnost? Zašto ostaviti dijete nekršteno i lišiti ga povratka u stanje posvetne milosti koja će mu lakše dati da ustraje u dobru? Zašto ga ostaviti u stanju u kojemu će se bez posvetne milosti teže suočavati sa životnim izazovima i teže razlučivati dobro od zla? Potičem vas da djecu krstite što prije. Nemojte čekati da restoran bude slobodan ili da civilne vlasti dopuste veća okupljanja pa da se sam čin krštenja u crkvi obavi za 20 minuta, po mogućnosti i kraće, a onda udri do zore u svirku i pjesmu. Omogućite svom djetetu ili unuku da čim prije postane dijete Božje.
Draga braćo i sestre, treće o čemu želim govoriti jest poslanje nas krštenika. Kad je ustanovio sakramenat krštenja Isus je rekao: “Idite i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. Nije rekao učinite mojim učenicima neke narode, nego sve narode. Stoga mi, kao kršćani, ne smijemo govoriti nekom tko nije kršten kako mu krštenje nije potrebno i da je dovoljno da on bude dobar musliman, dobar budist ili dobar Židov. Ne! Tko je spoznao radost kršćanstva mora i druge privesti Kristu. Jasno, to nikada ne smijemo činiti s prisilom, jer kad je nešto pod prisilom nije valjano – to je Crkva uvijek naučavala. No s druge strane mi ne smijemo druge poticati da ostanu pri lažnoj religiji. Ukoliko se ne odazovu našemu pozivu, mi moramo tolerirati njihov izbor, ali nikada ih poticati na ustrajnost u laži. Izborimo se za te duše koje su daleko od Krista prije svega molitvom, dobrim primjerom, razgovorom, poukom. Od svega toga najjača je molitva koja će na naš trud za spasenjem duša zazvati dodatan blagoslov. Bitno je da zbog našeg nemara ne dopustimo da se mnoge duše izgube.
Isus je bio posve jasan: “Tko uzvjeruje i pokrsti se spasit će se, a tko ne uzvjeruje osudit će se!” Kršćanin na ove riječi ne može ostati ravnodušan. To ne znači da se oni koji nisu kršćani neće moći spasiti. No to sve ovisi od pojedinca do pojedinca, nikako se ne odnosi na sve nekrštene u cjelini, kolektivno. To ovisi o otvorenosti pojedinca za prianjanje uz Božju Istinu kad ju spozna. Onaj koji bez svoje krivnje, dakle koji sam nije kriv što nikad nije čuo za Krista, krštenje i Crkvu, može se spasiti direktnim posredstvom Božjim koji će mu dati potrebnu milost za spasenje. No prije svega toga ipak se treba ispitati nije li možda on sam kriv što je ostao gluh na neke stvari i poticaje koji bi ga odveli do spoznaje Krista. S druge strane, onaj koji je čuo za Krista a odbio pristati uz njega i njegovu Crkvu ne može se spasiti. Za takve nam je moliti. Poslanje nas krštenika jest učiniti Kristovim učenicima sve narode. Postanimo svjesni svog poslanja i dajmo sve od sebe da druge dovedemo do Krista i u Nebu se pojavimo s mnoštvom duša koje smo uz pomoć Božju priveli Kristu.
Draga braćo i sestre, zaključit ću s mislima svetog biskupa Maksima koji je današnji blagdan ovako opisao:
“Postojao je razlog da poslije dana Gospodnjeg rođenja prispije i ova svečanost. Budući da je ondje rođen kao čovjek, majka ga je Marija u svoj naručaj primila. Budući da je ovdje po otajstvu rođen, Bog Otac je svojim glasom izrazio da ga grli: Ovo je Sin moj koji mi je omilio; slušajte ga. Otac je Sina značajnim svjedočanstvom počastio. Majka ga je pokazala Mudracima da mu se poklone, Otac ga je objavio svim narodima da ga štuju.”
I kao što je Isus u krštenju poistovjetio sebe s nama, tako i mi po snazi svojega krštenja poistovjetimo sebe s Njim. Amen
Vlč. Daniel Katačić
