Papa Franjo, obraćajući se nedavno skupini isusovaca, rekao je: “Kada napustite doktrinu u životu da biste je zamijenili ideologijom, izgubili ste, izgubili ste kao u ratu.” On je u pravu. Ali čini mi se ne onako kako on misli.
Dana 5. kolovoza 2023., dok je bio u Portugalu na Svjetskom danu mladih, papa Franjo se susreo s isusovcima u Colégio de São João de Brito. Pitanja i odgovore s papom objavio je u isusovačkom časopisu La Civiltà Cattolica urednik Antonio Spadaro, SJ, koji ima dugu povijest bliske suradnje s Franjom.
Vrijeme intervjua jednako je značajno kao i reciklirani i sada već svima poznati klišeji o onima koji su “rigidni”, “idu unatrag” i “površni”. Iako Spadaro nije baš vješt u matematici ili teologiji, on je lukav operater koji nedvojbeno gleda prema nadolazećoj Sinodi u listopadu u Rimu. Pretpostavljam da je ovaj konkretni članak zamišljen kao napad na sve američke biskupe koji bi mogli imati drskosti postavljati teška pitanja o beskrajnom procesu Sinode o sinodalnosti.
Tri teme i točke ističu se u ovom intervjuu.
Prvo, odgovarajući na pitanje najmlađeg člana grupe o “našoj formaciji kao isusovaca na afektivnoj, seksualnoj, tjelesnoj razini”, Franjo napominje da je “jedna stvar pripremiti se za dijalog sa svijetom – kao što činite s dijalogom sa svjetovima umjetnosti i kulture — druga je stvar kompromitirati se sa stvarima svijeta, sa svjetovnošću.” Vrlo istinito. Zatim, osvrnuvši se na problem pornografije, kaže:
Ne bojim se seksualiziranog društva. Ne, bojim se kako se odnosimo prema tome. Bojim se svjetskih kriterija. Radije koristim izraz “svjetovni”, nego “seksualizirani”, jer taj izraz obuhvaća sve, na primjer, želju za samopromocijom, želju za isticanjem ili, kako mi kažemo u Argentini, za “penjanjem”.
Ovdje se daje pravi uvid; iako izrečen u kontekstu isusovačke formacije. Ali čini se da se kasnije gubi, kada Franjo preuzima temu homoseksualnosti odgovarajući na pitanje o napetosti između doktrine i onoga što se predstavlja kao homoseksualni odnosi “ljubavi”:
Jasno je da je danas tema homoseksualizma vrlo jaka, a osjetljivost u tom pogledu mijenja se u skladu s povijesnim okolnostima. No, ono što mi se uopće ne sviđa, općenito, jest to što na takozvani “grijeh tijela” gledamo povećalom, baš kao što smo tako dugo činili za šestu zapovijed. Ako ste iskorištavali radnike, ako ste lagali ili varali, nije bilo važno, umjesto toga su bili relevantni grijesi ispod struka.
Prvo, kad bi nam dominantno društvo, mediji i moćnici neprestano govorili da je iskorištavanje radnika i varanje s plaćama divna, pa čak i neophodna stvar, Franjo bi bio u pravu. Ali, naravno, to nije slučaj. To jest, međutim, slučaj s homoseksualnošću, transrodnošću i brojnim drugim nemoralnim ili štetnim radnjama, koje se više ne samo toleriraju – one se guraju i propovijedaju s demonskim žarom. I to upravo zato što seksualna revolucija više nije revolucija nego vladajuća kultura na Zapadu.
Nadalje, katolici na Zapadu pod stalnim su napadima jer se suprotstavljaju poplavi seksualne izopačenosti i duboko izopačenoj antropologiji koja stoji iza toga. Oni prepoznaju da je seksualni grijeh jednaka nepravedan kao i krasti od radnika, ali još dublje osoban i destruktivan. Više se ne bavimo samo preljubom ili čak homoseksualnim činima među odraslim osobama koje su pristale na to, već i trgovinom ljudima u svrhu seksa, dječjom pornografijom, seksualnim zlostavljanjem i sakaćenjem mladih tijela. (I, naravno, ne pomaže to što sam Franjo promiče djelovanje ljudi poput Jamsa Martina, S.J., čiji je navodni pastoralni rad uglavnom pro-“LGBTQ-abeceda” propaganda.)
Drugo, redovnik koji se nedavno vratio iz jednogodišnjeg posjeta Sjedinjenim Državama primijetio je: “Vidio sam mnoge, čak i biskupe, kako kritiziraju vaše vodstvo Crkve.” Koji užas! Ma nije valjda? Pa, da je barem ovaj čovjek doživio 1970.-e, 1980.-e, 1990.-e – shvaćate – kada je bilo uobičajeno, i to do točke dosade, da katolički intelektualci, političari, svećenici – mnogi od njih isusovci! – pa čak i biskupi otvoreno kritiziraju i napadaju pape Pavla VI., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Naravno, velika većina njih bila je ljuta što su te pape podržali crkveno učenje o spolnom moralu, umjetnoj kontracepciji, razvodu i ponovnom braku, ređenju žena i tako dalje.
Ne treba se složiti s raznim kritikama pape Franje da bismo znali da mnoge, ako ne i većina, od njih dolaze iz zabrinutosti da je izazvao pomutnju ili čak potkopao nauk Crkve u vezi s tim istim temama. Naravno, postoje neki tradicionalistički napadi – koji izgleda dominiraju i iskrivljuju papin pogled na katolicizam u SAD-u – koji su nečuveni i smiješni, natopljeni smiješnim teorijama zavjere. Ali postoji mnogo dobrih katolika koji su dugi niz godina izražavali trezvenu i opravdanu zabrinutost. Kao što smo primijetili prošli tjedan: “Kritičari nisu uvijek neprijatelji. Neki govore iz ljubavi, čak i kad su im riječi žestoke.”
“Vidjeli ste”, kaže Franjo, “da situacija u Sjedinjenim Državama nije laka: postoji vrlo jak reakcionaran stav. Organiziran je i oblikuje način na koji se ljudi svrstavaju, čak i emocionalno.” On sasvim sigurno misli na tradicionalne katolike, ali njegove se riječi jednako lako mogu primijeniti na “progresivne” katolike u posljednjih šezdeset godina, koji su jednako reakcionarni i emotivni. Pregledajte gotovo bilo koji članak na liberalnoj web stranici o, recimo, ređenju žena i vidjet ćete koliko malo poštovanja postoji prema doktrini, učenjima Drugog vatikanskog sabora i jasnim izjavama prethodnih papa.
“Želio bih podsjetiti te ljude da je indietrismo (gledanje unatrag) beskorisno…”, kaže Franjo, opet fokusiran na tradicionaliste. Ali, kako je Stephen White izjavio:
Izvor fascinacije (i frustracije) je način na koji se naširoko rasprostranjena zabrinutost i želja američkih katolika da se ne vrate u 1975. ,dosljedno prevodi, dok stigne do Rima, u želju za povratkom u 1955.
Konačno, i najvažnije, Franjo kaže:
… trebamo razumjeti da postoji odgovarajuća evolucija u razumijevanju pitanja vjere i morala sve dok slijedimo tri kriterija koja je Vincent Lérins već naznačio u petom stoljeću: doktrina se razvija ut annis consolidetur, dilatetur tempore, sublimetur aetate. Drugim riječima, doktrina također napreduje, širi se i učvršćuje s vremenom i postaje čvršća, ali uvijek napreduje. Promjena se razvija iz korijena prema gore, raste u skladu s ova tri kriterija.
Prijeđimo na pojedinosti. Danas je grijeh posjedovati atomske bombe; smrtna kazna je grijeh. Ne možete ga primjeniti, ali prije nije bilo tako. Što se tiče ropstva, neke su ga pape prije mene tolerirale, ali danas je drugačije. Dakle, mijenjate se, mijenjate, ali uz upravo navedene kriterije.
Prije samo nekoliko godina, Katekizam je ustvrdio da “tradicionalni nauk Crkve ne isključuje pribjegavanje smrtnoj kazni…” (KKC 2267). Sada, Franjo otvoreno izjavljuje, smrtna kazna je grijeh. Podsjetimo se na Chestertonovo opažanje u Pravovjerju:
U suvremenoj kontroverzi pojavila se imbecilna navika da se kaže da se ovo ili ono vjerovanje može održati u jednom dobu, ali ne može u drugom. Neke su dogme bile vjerodostojne u 12. stoljeću, ali nisu vjerodostojne u 20. stoljeću. Po tome se može reći da se u određenu filozofiju može vjerovati ponedjeljkom, ali ne može se vjerovati utorkom.
Franjo je u pravu kada kaže “promjena”, ali nije u pravo kada tu promjenu opisuje kao “razvoj”. Ni Vincent od Lérinsa ni John Henry Newman nisu vjerovali niti naučavali da nešto može biti moralno ispravno i razborito u jednom trenutku, a zatim se kasnije promijeniti u nešto moralno pogrešno i grešno. Takva transformacija sigurno nije “napredak”, izraz koji je Franjo nekoliko puta upotrijebio.
Što nas vraća na Sinodu koja se brzo približava. Bez obzira na Franjine motive, očito je da Spadaro – koji je nedavno pisao o tome kako je Isus bio “izliječen” od “krutosti dominantnih teoloških, političkih i kulturnih elemenata njegova vremena” – i drugi imaju namjere pokušati promijeniti doktrinu Crkve. Uostalom, ako je “Katolička Crkva dva tisućljeća naučavala da smrtna kazna može biti legitimna kazna za gnusne zločine” i sada se to može potpuno promijeniti i smatrati “grešnim”, zašto ne preokrenuti crkveno učenje o spolnosti, braku i više od toga, sve u ime “radikalne inkluzije”? 1975.-a se vraća!
Pa ipak, ironično, podržavam Franjinu primjedbu:
“Kada napustite doktrinu u životu da biste je zamijenili ideologijom, izgubili ste, izgubili ste kao u ratu.”
