Iako je 13. ožujka trebao biti sretan dan u Rimu, ipak to nije bio jer je raspoloženje u i oko Vatikana prije, za vrijeme i nakon desete obljetnice izbora pape Franje bilo više tmurno nego svečano – i to ne zato što je obljetnica pala na liturgijsko razdoblje Korizme. Umjesto toga, melankolija odražava trenutnu atmosferu u Svetoj Stolici. Atmosferu koja je predugo bila nezapažena i zaslužuje iskren osvrt.
Prevladavajuće raspoloženje u današnjem Vatikanu je strepnja. To ne misle samo oni koji dovode u pitanje smjer pontifikata pape Franje. To je također prosudba nekih kojima je ugodno bilo proteklih deset godina i koji plješću naporima pape Franje da pokaže Božje milosrđe u svojim javnim nastupima, ali koji također znaju da “ljubaznije, nježnije“ ne karakterizira papinsko upravljanje iza kulisa. Papinska autokracija stvorila je okruženje straha, a parrhesia (“slobodni govor“ koji Franjo potiče) nije rimski oblik ophođenja. Čak i tada je rijetkost, jer je povjerenje među vatikanskim dužnosnicima narušeno. Kad se hrabra duša usudi propitivati ili kritizirati trenutnu papinu politiku, to je gotovo uvijek u društvu istomišljenika. Ozbiljne, bratske, karitativne rasprave o trenutnom stanju Crkve i “Sinodalnog procesa” uglavnom nema. Prepreke su posvuda.
Živjeti i raditi u ovom okruženju disfunkcionalnosti je iscrpljujuće, a nedosljednosti i proturječnosti u Papinim izjavama i politici, koje su postale bolno očite, ne pomažu ohrabriti srca.
Franjo je na početku svoga pontifikata pohvalio odluku svog prethodnika da abdicira i sugerirao da je odreknuće opcija i za njega. No Papa sada kaže da papinstvo smatra „poslom za cijeli život“.
Papina dvosmislena uloga u aferi Rupnik – brzo ukidanje samoprouzročene ekskomunikacije istaknutog isusovačkog umjetnika, o. Marko Rupnik, koji je počinio višestruka djela svetogrđa — pojačala je zabrinutost oko Franjine predanosti čišćenju Crkve od prljavštine seksualnog zlostavljanja.
Financijska reforma Svete Stolice, iako nije bez postignuća, daleko je od završetka; potrebno je ozbiljno pozabaviti se vatikanskim strukturnim deficitom i ogromnim nefinanciranim mirovinskim obvezama.
Njemački biskupi otvoreno prkose rimskom autoritetu, većina institucionalnog njemačkog katolicizma ide prema otpadništvu, a raskol nije isključen. Papin glas kao odgovor na ovu krizu je u najboljem slučaju prigušen. U isto vrijeme je mogućnost američkih biskupa da osiguraju tradicionalnu liturgiju za neke vjerne katolike zgažena.
I dalje se imenuju biskupi i kardinali koji slabo razumiju temeljne istine katoličke vjere, djelomično zbog (obično neprijavljene) činjenice da papa Franjo često vlada na zapovjednički način, ne mareći za utvrđenu proceduru.
Tmurno raspoloženje u Rimu ovih dana također odražava neugodu zbog dramatičnog pada vatikanskog moralnog autoriteta u svijetu, što je rezultat neprikladnih papinskih komentara i vatikanske politike koja stvara dojam da Crkva napušta svoju vlastitu misiju. Vrlo malo crkvenih velikodostojnika oduševljeno je klanjanjem Svete Stolice marksističkim diktatima Narodne Republike Kine, čija Komunistička partija sada igra istaknutu ulogu u imenovanju biskupa. Popustljiv pristup Svete Stolice brutalnim diktaturama na Kubi, Nikaragvi i Venezueli stvara još više neugodnosti. Kada se oporbeni čelnici zalažu da Sveta Stolica snažnije brani progonjenu Crkvu i zatvorene katoličke disidente u tim zemljama, njihovi zahtjevi često ostaju bez odgovora – ili im (vrlo) visoki vatikanski dužnosnik kaže da, iako on osobno podržava njihove želje, papa inzistira na drugačijem pristupu.
A tu je i strah izazvan sustavnim nastojanjem da se dekonstruira nasljeđe svetog Ivana Pavla II., jer je Institut Ivana Pavla II. za studije o braku i obitelji pri Papinskom lateranskom sveučilištu uništen; njegov novi, teološki redefinirani fakultet privlači vrlo malo studenata. Pristup moralnom životu koji je do sada dominirao “sinodalnim procesom” potpuno je odbacivanje temeljne (i klasične) strukture katoličke moralne teologije koje iznosi enciklika Veritatis Splendor (poljskog pape iz 1993.) – baš kao što su namjerne dvosmislenosti u Apostolskoj pobudnici iz 2016., Amoris Laetitia, potkopale nauk Ivana Pavla II. u njegovoj Apostolskoj pobudnici o braku i obitelji iz 1981., Familiaris Consortio.
Kako je išta od ovoga izraz “radosnog“ pape, kojeg je nedavno proslavio jedan entuzijast – kako išta od ovoga predstavlja ono što drugi smatraju oporavkom “pravog autoriteta“ Crkve – nije samo po sebi jasno.
Međutim, sve je to užasno tužno. Današnja rimska atmosfera odražava tu tugu.
