Vrlo mali broj ljudi, koji su prilično glasni zahvaljujući nekim katoličkim medijima, doveli su u pitanje integritet papine postsinodalne apostolske pobudnice, Amoris Laetitia.
Ovako je kardinal Donald Wuerl iz SAD-a započeo svoju kolumnu u obrani papinskog dokumenta – a u suštini je uveliko napao kritičare.
Od samog početka, kardinal Wuerl omalovažava one koji se s njim ne slažu, tvrdeći da oni predstavljaju “vrlo mali broj ljudi”. Ova konstatacija, naravno, nije točna; na tisuće vjernika je uznemireno zbog Amoris Laetitia. No, čak ako je to i istina, zar ne bi dobar pastir pokazao više brige za one rijetke kojima dokument nije jasan? Pretpostavljam da bi se prije broj katolika koji su razvedeni, ponovno vjenčani te uporno traže pravo na primanje euharistije mogao točnije opisati kao “vrlo mali broj”, ali papinski dokument s pravom poziva klerike da im pruže pastoralnu pomoć. Zašto ne “pratiti” i katolike koji osjećaju sablazan zbog nekih tumačenja ovog dokumenta?
Potom kardinal Wuerl tvrdi da je kritika Amoris Laetitia “glasna u katoličkim medijima“. U stvarnosti, istina je upravo suprotna. Velika većina katoličkih medija – oni izravno ili neizravno pod kontrolom hijerarhije – aktivno izostavljaju bilo kakvu raspravu o papinskom dokumentu. (Kada se na primjer Glas Koncila ozbiljno pozabavio s ovim pitanjima? op.prev.) Samo nekoliko nezavisnih katolički publikacija, većinom na internetu, vode rasprave o ovim temama.
Sad smo na polovici prve rečenice u kolumni kardinala Wuerla, a već smo otkrili dvije prilično velike netočnosti. Ostatak njegovog izlaganja nije puno bolji.
Osnovni argumenti koje kardinal koristi su već poznati. On tvrdi da papa Franjo nije osporio niti ignorirao crkveni nauk o nerazrješivosti braka, već je otišao malo dalje kako bi potaknuo veću velikodušnost i suosjećanje. Ono što nam kardinal ne govori – a to ne čini ni papa – jest što bi velikodušni i milosrdni pastiri trebali učiniti s naukom Crkve? Trebaju li ga provoditi, tumačiti, ili ga ostaviti po strani? Da, svakako bi trebali doprijeti do razvedenih katolika. No, što bi im trebali govoriti? Kako bi ih trebali voditi? Ta pitanja ostaju bez odgovora – upravo zbog toga što su se branitelji Amoris Laetitia, poput kardinala Wuerla, odlučili rugati s onima koji postavljaju pitanja, umjesto da na njihova pitanja odgovore.
Jesam li pregrub kada kažem da se kardinal ruga s kritičarima papinskog dokumenta? Mislim da ne. Razmotrite ovu rečenicu iz njegovog kolumna:
Možda je teško napustiti simbole, srednjovjekovne ukrase, crkveni stil i povlastice koji obilježavaju neko drugo crkveno razdoblje.
Kakve veze imaju “simboli” i “srednjovjekovni ornamenti” ili pak “crkveni stil i povlastice” s raspravama o Amoris Laetitia? Ova rečenica je jeftin napad na tradicionalne katolike; a teško je u njoj ne iščitati i kritiku na račun kardinala Raymonda Burkea.
Urednik Catholic Culture, Phil Lawler
A u Njemačkoj su biskupi već dali smjernice svim župljanima- koje su tako prevedene i na hrvatski jezik za naše katoličke misije. U Pastirskom pismu župnim zajednicama biskupije Rottenburg-Stuttgart za korizmeni post 2017. godine na primjer piše:
Amoris Laetitia polazi od procesa donošenja odluke koji prati dušobrižnik. Pod uvjetom takvog procesa donošenja odluka, u kojoj je savjest stavljena pred najveće izazove, Amoris Laetitia otvara mogućnost primanja sakramenata pomirenja i euharistije.
(…)
Na kraju takvog duhovnog procesa, u kojem je uvijek važna integracija, ne mora nužno stajati primanje sakramenata pokajanja i euharistije. Individualna odluka prema kojoj pojedinac u određenoj situaciji nije ili još nije u stanju primiti sakramente zaslužuje poštovanje i pažnju. No, i odluku primanja sakramenata također valja poštovati.
Cijelo pismo možete pronaći ovdje
