„A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati?“ (Lk 11, 11)…
Bomba je bačena. Papa Franjo izdao je Motu proprij Traditionis custodes koji strogo ograničava slavljenje tradicionalne latinske mise. U stvari, briše četrnaestogodišnji Motu proprijo pape Benedikta XVI., Summorum Pontificum, koji je izdan kako bi se pomoglo vjernicima koji su „nastavili biti s ljubavlju i naklonošću povezani s ranijim liturgijskim oblicima koji su duboko oblikovali njihovu kulturu i duh“. Očito papa Franjo misli kako to više nije potrebno.
Ovdje neću analizirati nove odluke u Motu propriju – dokument i prateće pismo možete pročitati kod navedeni linkove.
Međutim, jedna od mojih prvih misli kada sam čitao Papinu uredbu bile su riječi našega Gospodina: „A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati?“ (Lk 11, 11). Sve veći broj katolika traži da ih se nahrani „ribom“ koju predstavlja tradicionalna latinska misa; a sada im je Sveti Otac dao zmiju.
Ove Gospodinove riječi mi padaju na pamet jer mislim na sve ljude koje sam upoznao posljednjih godina koji su otkrili tradicionalnu latinsku misu i utvrdili da je ona izvor snage i utjehe u njihovom duhovnom hodočašću ovdje na zemlji. Ne odbacuju Drugi vatikanski koncil; ne misle da su bolji od katolika koji idu na Novus Ordo i ne mrze Svetog oca. Oni se uglavnom ne bave crkvenom politikom. Jednostavno vole ljepotu, uzvišenost i bogatstvo tradicionalne latinske mise – ljepotu, uzvišenost i bogatstvo koje nisu mogli pronaći u svojoj lokalnoj župi.
Mislim na one katolike koji su godinama, pa i desetljećima pohađali tradicionalnu latinsku misu. Oni su se formirali zbog njezine ljepote i duhovnosti. Nije im „preferencija“ da pohađaju tradicionalnu latinsku misu; nego im je srž prakticiranje vjere. Da ih ne bismo prebrzo osuđivali negativno zbog ove činjenice, sjetimo se riječi pape Benedikta: „Ono što su ranije generacije držale svetim, i za nas ostaje svetim i važnim, a ne može odjednom biti potpuno zabranjeno ili se čak smatrati štetnim“. Kako papa Franjo pokazuje očinsku brigu prema tim vjernim katolicima? Od njih je stvorio sinove i kćerke drugog reda, nedostojne da sjede za očevim stolom.
Isto tako mislim i na one katolike kojima je dosadilo da ih papa kleveta i sada će biti u iskušenju da napuste Crkvu, odlazeći u pravoslavlje ili u sedevakanizam (vjerujući se da nema pape od 1958.) ili će tražiti neku drugu „neovisnu“ katoličku zajednicu ili kapelicu. Lako im je reći da šute i slušaju, ali koji bi se otac koji voli svoju djecu ponašao ovakvo prema njima? Otac pun ljubavi bi bio susretljiv što je više moguće, pogotovo kada je jedini „grijeh“ ljubav prema onome što milijuni katolika vole stoljećima.
„A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati?“
Uistinu. Sveti Oče, bezbrojni katolici traže da ih se hrani tradicionalnom latinskom misom – da bi mogli štovati Boga kao što su ga štovale prethodne generacije katolika. Zašto nam umjesto toga daješ zmiju?
