Mnogi su katolici podijeljeni po pitanju pobačaja. Iako je crkveno učenje po tom pitanju kristalno jasno (KKC 2270-2275), Pew Research je izvijestio da više od polovice američkih katolika favorizira legalizaciju/legalizirani pobačaj (tj. riječ je o katolicima koji se zalažu za „izbor“), a podgrupa iz ove skupine smatra da Crkva trebala promijeniti svoje učenje o pobačaju kako bi „išla u korak s vremenom“.
Ali primijetio sam daleko suptilnije odstupanje, proturječne katolike koji vjeruju da slijede nauk Crkve, dok polako klize niz sklisku padinu.
Eileen Egan, katolička aktivistica i osnivačica onoga što je danas poznato kao Pax Christi USA, skovala je 1971. izraz „bešavna haljina“. Ova analogija dolazi od Isusove donje haljine koja je bila nešivena i koji su rimski vojnici uzeli nakon raspeća (usp. Iv 19,23). Organizacija Pax Christi se zalažu za svetost života od začeća do prirodne smrti. Članovi organizacije se suprotstavljaju pobačaju, smrtnoj kazni, eutanaziji te socijalnoj i ekonomskoj nepravdi i tvrde da bi protivljenje tim zlima trebalo biti jednako i sveobuhvatno. Drugim riječima, onaj tko se protivi pobačaju trebao bi se suprotstaviti i smrtnoj kazni, i obrnuto.
Polazeći od ove ideologije, kardinal Joseph Bernardin je 1983. preimenovao bešavnu haljinu u dosljednu životnu etiku. Tijekom predavanja na Sveučilištu Fordham kardinal Bernardin je govorio protiv nuklearnog rata i pobačaja te je proširio diskurs kako bi promovirao različite načine na koje treba podržavati ljudsko dostojanstvo. „Spektar života presijecaju pitanja genetike, pobačaja, smrtne kazne, suvremenog ratovanja i njege smrtno bolesnih“.
Pristalica sam dosljedne životne etike. Međutim, primijetio sam da neki katolici koriste ovu ideologiju kako bi zaustavili rasprave o pobačaju, primjenjujući razna pitanja da ukažu na migraciju i siromaštvo, primjerice. Ova gore spomenuta važna pitanja zloupotrijebljena su kako bi skrenula pogled s pitanja pobačaja. Umjesto dosljednosti, ova praksa primjenjuje otklon.
Nadalje, neki katolički zagovornici dosljedne životne etike često imenuju sve načine na koje vjeruju da je život svet – od nerođenih, preko zatvorenih do starijih. Naizgled je ovo vrlo dobro, ali dva su područja koja me muče.
Prvo, ispitujući jezik koji koriste neke moje kolege koje se bave etikom života, primjetio sam da izbjegavaju upotrebu izraza pobačaj.
Ali zašto? Ako ti katolici vjeruju da je život svet već u maternici, zašto onda ne bi osudili grijeh pobačaja? Katolici trebaju imenovati zlo. Kada u tome ne uspijemo, dopuštamo zlu da suptilno ustraje. Nema mjesta za prilagodbu i kompromitiranje načela naše vjere. Ako ćemo, među ostalim, imenovati i osuditi rasizam, smrtnu kaznu i zlostavljanje starijih osoba, onda moramo imenovati i osuditi pobačaj. To je uistinu dosljedna životna etika.
Drugo suptilno zabrinjavajuće područje jezika od maternice do grobnice je, ako se pažljivo ispita, generaliziranje dostojanstva života do te mjere da se neizravno banalizira pobačaj.
Usporedbe radi, zagovornici pokreta Crnački životi vrijede (Black Lives Matter) navode da je problem s proglašenim sloganom „All Lives Matter“ u zaobilaženju problema koji rezultiraju preranom smrću crnaca. Podržavam ovu tvrdnju.
Međutim, koristeći istu logiku, jezik od maternice do groba učinkovito navodi sve faze životne materije. Iako je to točno, ovaj tok misli može dovesti do toga da ljudi izgube iz vida štetnost pobačaja i mudrost Crkve u ovoj osjetljivoj stvari. Sve su faze života važne, ali ako dosljedno ne prozivamo zbog pobačaja zajedno s ostalim zlima koja napadaju ljudsko dostojanstvo, onda u stvarnosti ne vjerujemo da su sve faze života bitne.
Vraćajući se na temu života crnaca, uzroka koji mi je pri srcu, postoji i nedosljednost u pogledu osuđivanja svih načina na koji crnci prerano umiru. Kao što je naglasio urednik časopisa Crisis Magazine Austin Ruse, „više crnih beba umire od pobačaja nego što se rađa u New Yorku“.
Ruse nije usamljeni ili rubni glas koji skreće pozornost na nesrazmjerni broj pobačaja u crnačkoj zajednici. Biskup Edward Braxton, jedan od rijetkih afroameričkih biskupa u Sjedinjenim Američkim Državama i otvoreni zagovornik rasne pravde, također to tvrdi. U svojoj knjizi „Crkva i rasna podjela“, Braxton primjećuje: „Iako Afroamerikanci predstavljaju samo trinaest posto stanovništva ove zemlje, između 2007. i 2010. godine, gotovo trideset i šest posto smrtnih slučajeva pobačaja u toj zemlji bilo je crnačke dojenčadi“ (57). Na temelju ove statistike, pobačaji crnaca gotovo su tri puta veći od proporcionalne zastupljenosti u populaciji. Ovo je odstupanje zapanjujuće.
Njegova ekselencija nadalje reflektira: „Ako iskreno vjerujete da crnački životi vrijede, važno je raditi na tome da svako crnačko dojenče dobije prvo građansko pravo, pravo na život“ (57-58). Dok Braxton ukazuje na nedosljednost u trenutnoj obrani crnačkih života koja se ne bori protiv pobačaja, moramo prozvati sličnu nedosljednost koju suptilno primjenjuju neki zagovornici dosljedne životne etike.
Stoga, kao katolici, moramo imenovati zlo. Ne možemo se prepustiti suptilnostima i nesigurnostima. Iako je pobačaj osjetljivo pitanje, a prema onima koji su to počinili treba se odnositi sa suosjećanjem, ne možemo dopustiti da nas to spriječi da hrabro i nedvosmisleno promičemo nauk Crkve u tome pogledu. Životna etika ne može biti dosljedna bez dosljednog osuđivanja svih prijetnji dostojanstvu života i dosljednog ponavljanja moralnog autoriteta Katoličke crkve. Inače, haljina nije bešavna, već podijeljena, potičući tako podjelu u Kristovom tijelu.
