Ovih dana svjedoci smo slavlja svete krizme po našim župama, a nakon nje se često povlači pitanje gdje nestaje sva ta mladost, jer nažalost, u mnogim našim župnim zajednicima primanje svete krizme često znači i kraj redovnog pohađanja misnog slavlja. Zato mi je zapeo za oko članak objavljen na stranicama Crisis Magazine u kojem se razmatra mogućnost povratka na stari običaj po kojem se sakrament Svete Potvrde primao u ranijoj dobi, odnosno prije Prve svete pričesti.
Nadbiskup Samuel J. Akvila iz Denvera je najavio kako će dob za primanje svete krizme biti smanjena na sedam godina. Osim toga, nadbiskup je rekao da će vratiti sakrament na prijašnje mjesto između krštenja i prve pričesti. U svom pastoralnom pismu “Sveci među nama“, biskup je objasnio svoje razloge za promjene, pogotovo sa stajališta teologije.
Nadbiskup citira papu Benedikta XVI., koji je u Sacramentum caritatis pisao:
“Naime, ne bi se nikada smjelo zaboraviti da bivamo kršteni i potvrđeni kako bismo mogli sudjelovati u euharistiji… Stoga presveta euharistija kršćansku inicijaciju dovodi do ispunjenja te se postavlja kao središte i cilj sveukupnoga sakramentalnog života. “
Osim teološke pozadine na koju se nadbiskup poziva, tu je i nekoliko praktičnih razmatranja koje vrijedi istaknuti i proučiti.
Pastoralno pismo navodi kako “novi naraštaji trebaju milost da ih očuva u ne-kršćanskoj okolini”. U današnjem sekularnom svijetu, djeci je potrebna milost svete krizme mnogo ranije nego u prijašnjim vremenima. Obrazovne institucije stavljaju pred djecu u sve mlađoj dobi moralne izazove koje prije ne bi ni susreli do svojih tinejdžerskih godina, barem ne u takvim razmjerima. Programi za spolni odgoj su samo jedan od mnogih školskih novotarija kojima se djecu diljem zapadnog svijeta potiče na nemoralne seksualne prakse. Pogled na teme koje se izrađuju za svaki razred pokazuju da će djeca biti izložena ozbiljnim moralnim izazovima i prije srednje škole, što je do sada bilo vrijeme kada većina njih tek prima sve sakramente inicijacije.
Pritisak vršnjaka i poticanje štetnih ideja i praksi u školama zahtijevaju posebnu snagu Duha Svetoga u obliku svete krizme. Roditelji s pravom imaju prigovore na nastavni plan i program, ali ako će morati staviti svoju djecu u takvo okruženje onda ih barem mogu naoružati s potrebnim oružjem za duhovni boj. Možda bi se i ostale biskupije morale uhvatiti u koštac s ovim problemom i osloniti se na snagu Duha Svetoga u borbi protiv sve većeg vala hedonizma koja potapa Zapad.
Kako nadbiskup dobro primjećuje u svom pismu: “Najvažnije promjene koje će nastati izmjenom redoslijeda primanja svete krizme nisu logističke, nego duhovne. Ovo je vrlo važno, jer živimo u drugačijem duhovnom ozračju nego naši roditelji ili djedovi. Doista, duhovni pejzaž suvremenog američkog društva naglašava potrebu da djeca dobiju Milost što ranije.“
Drugi razlog zašto bi svetu krizmu trebalo primiti u ranijoj dobi, a prije prve pričesti, je da se pomogne otkoloniti žalosnu percepciju krizme kao krajnjeg “završetka” nečijeg kršćanskog odgoja i formacije, odnosno nešto kao mature.
Stavljanjem svete krizme u raniju dob, prije prve pričesti, pokazuje se da je krizma dio procesa kršćanskog odgoja, a ne njegov završetak. U tom kontekstu, vjeronauk neće završiti nakon krizme, nego će se s njim nastaviti (nadam se) do primanja svete euharistije, pa i dalje. Budući da se sakrament euharistije prima kontinuirano, to dovodi vjeronauk do razine kojom postaje bitan tijekom cijelog života jednog vjernika. Također, kako nadbiskupovo pismo bilježi- “roditelji će imati priliku pripremati djecu za Pomirenje, Krizmu i Euharistiji u doba kada su još prirodno osjetljivi na formaciju i milosti koje im se daju.” Naravno, to ne znači kako su karakteristike pobune u potpunosti odsutne kod mlađe djece, ali su obično puno manje nego kod adolescenata.
U konačnici, vrijeme će pokazati hoće li nova (ili zapravo “stara”) praksa pokazati bolje rezultate. Pokazala se uspješna u drugim biskupijama koje su je uvele, a sigurno nije predstavljala probleme za bezbrojne svece koji su primili sakrament u mlađoj dobi kada je takva praksa još bila standardna. S obzirom na krizu našeg vremena, krizu s kojom se djeca susreću u sve ranijoj dobi, čini se pametno iskoristiti bogatu snagu ovog sakramenta i njegovu milost što je prije moguće.
