U zanimljivom članku objavljenom u The Catholic Thing, postavlja se provokativno pitanje: “Je li Drugi vatikanski koncil ‘istrošen’?”
Autor članka ne poriče valjanost ili važnost Koncila — daleko od toga. Ali sugerira da je snaga učenja Koncila “istrošena”, iz dobrih i loših razloga.
Dobar razlog: Drugi vatikanski koncil bio je pastoralni sabor, a papa Ivan Pavao II – koji je bio jedinstveno kvalificiran kao tumač Koncila – posvetio je svoj vrlo dug i vrlo produktivan pontifikat u provedbi pastoralnih prijedloga Koncila. Loši razlozi: … Pa, svatko tko je upoznat s dugotrajnom borbom između “duha koncila” i stvarnih učenja Koncila zna loše razloge. Autor zatim zaključuje:
Čini se da poštenje zahtijeva od nas da kažemo da je Koncil sada mrtvo slovo na papiru: ili bolje reći, ne da je mrtvo, već da je postiglo sve što je moglo postići.
No, posljednji odlomak eseja zaključuje da nam “treba novi koncil”. Moja prva reakcija bila je čisti užas. Novi sabor sada — u doba neviđene zbrke? U vrijeme kada vodeći prelati otvoreno dovode u pitanje trajna učenja Crkve? Tijekom pontifikata kada se bilo kojim okupljanjem svjetskih biskupa otvoreno manipulira radi promicanja liberalnog cilja?
“Ne, ne i ne!” mislio sam. No, samo dvije rečenice kasnije, moje protivljenje je omekšalo, jer sam shvatio da autor zacijelo misli na Sabor koje nam treba, ali ga vjerojatno ne možemo imati, dok se ne vrati neka mjera jasnoće. Ili, još bolje, Sabor koje bismo mogli imati, kada bi se kritična masa svjetskih biskupa složila s pretpostavkom da se jasnoća mora vratiti. Na kraju autor i sam kaže: “Trebamo još jedan Koncil koje dijagnosticira, dapače, i anatemizira, dovodeći kraju implicitni raskol povlačeći crtu između onoga tko nam pripada, a tko ne.”
